PRIPREMA ZA POST

Nakon što smo u prethodnom članku obradili uvod u Veliki post, nastavljamo s izlaganjem iz Schmemannove knjige o prve dvije pretposne nedjelje-one su u ovome trenutku iza nas. To su nedjelja o Zakeju, i nedjelja carinika i farizeja. Kroz razmišljanje o dvije temeljne stvari, želju za Bogom i poniznost, polako se pripremamo za posno raspoloženje. Stanje duha je bit posta.

NEDJELJA ZAKEJEVA-ŽELJA

                Crkva oglašava približavanje Velikog posta i poziva nas da se za njega pripremimo mnogo prije stvarnog njegovog početka. Karakteristična crta pravoslavne liturgijske tradicije jest da su svi veliki blagdani ili doba – Uskrs, Božić, Veliki post itd. – objavljeni i pripremljeni „unaprijed“. Zašto? Zbog toga što Crkva ima duboki psihološki uvid u ljudsku prirodu. Poznavajući naš nedostatak koncentracije i užasavajuću „svjetovnost“ našeg života Crkva zna da se nismo u stanju brzo promijeniti, i odjednom prijeći iz jednog duhovnog (ili mentalnog) stanja u drugo. Tako, prije nego što počne Veliki post, Crkva nam skreće pažnju na njegovu ozbiljnost, i poziva nas da razmišljamo o njegovom značaju. Prije nego što počnemo prakticirati Post, objašnjeno nam je njegovo značenje. U ove pripreme uključeno je pet uzastopnih nedjelja koje prethode Postu, preko pojedinih evanđeoskih poruka, posvećenih nekom suštinskom vidu posta.

                Prva najava Velikog posta je u nedjelju u kojoj se čita evanđeoska pouka o Zakeju. To je priča o čovjeku koji je bio premalen i nije mogao vidjeti Isusa, a pošto Ga je tako jako želio vidjeti, popeo se na drvo. Isus je udovoljio njegovoj želji i otišao njegovoj kući. Dakle, na taj način, tema ove prve objave je želja. Čovjek ide za svojom željom. Čak bi se moglo reći da je i čovjek želja, a ovu fundamentalnu psihološku istinu o čovjekovoj prirodi priznaje i Evanđelje: „ Gdje je tvoje blago“ – kaže Krist – „tamo će biti i tvoje srce“. Jaka želja nadvladava čovjekova prirodna ograničenja; ako on nešto strasno želi, on čini stvari za koje normalno nije sposoban.

                Pitanje je samo želimo li mi pravu stvar, je li snaga želje, koja je u nama, usmjerena pravom cilju, ili, po riječima ateista, egzistencijalista Jean-Paula Sartrea – je li čovjek jedna „beskorisna strast“ i želja?

                Zakej je želio „ono pravo“. On je htio vidjeti i približiti se Kristu. On je prvi simbol pokajanja, jer pokajanje počinje s ponovnim pronalaženjem duboke prirode svake želje: želje za Bogom. Zakej je „malen“, sićušan, grešan i ograničen – ali njegova želja nadilazi sve. Ona „skreće“ Kristovu pažnju; ona dovodi Krista u njegovu kuću. Takva je, dakle, prva najava, prvi poziv: naše je da želimo ono što je najdublje i najistinitije u nama, da priznamo glad i žeđ za Apsolutnim koji je u nama, bez obzira znamo li ga ili ne. Kada odstupimo od Njega i odvojimo od Njega naše želje, On je taj koji čini da postanemo „beskorisne strasti“. A ako dovoljno duboko želimo, žarko želimo, Krist će odgovoriti na naše želje.

NEDJELJA O CARINIKU I FARIZEJU-PONIZNOST

                Sljedeća se nedjelja zove „Nedjelja o cariniku i farizeju“. Uoči toga dana, na večernji u subotu, prvi put se čitaju odjeljci iz liturgijske knjige Triod, namijenjene velikoposnim bogoslužjima. Oni se dodaju uobičajenim himnima i molitvama nedjeljne uskrsne službe. U tim odjeljcima se obrađuje još jedan važan vid pokajanja: poniznost.

                U začalu, odjeljku iz Evanđelja koje se čita, slika je čovjeka koji je uvijek zadovoljan sa sobom, jer smatra da izvršava sve zahtjeve svoje vjere. On je samouvjeren i gord, a u stvari on krivotvori značenje religije. On je svodi na vršenje izvanjske forme, a svoju pobožnost mjeri količinom novca koji prilaže hramu. A što se tiče carinika, on je bio ponizan, i njegova poniznost našla je opravdanje pred Bogom. Ako se danas neka moralna kvaliteta gotovo potpuno omalovažava, onda je to poniznost. Kultura u kojoj živimo, usađuje u nas osjećaj gordosti, samohvale, veličanja i vlastite pravednosti. Ona je izgrađena na pretpostavci da čovjek može sam postići sve, pa čak i Boga predstavlja kao nekoga koji stalno „nagrađuje“ čovjeka za njegova dostignuća i dobra djela. Na poniznost – osobnu ili zajedničku, etničku ili nacionalnu, gleda se kao na slabost, kao na nešto od čega se ne postaje pravi čovjek. Čak i naše crkvene zajednice. Zar i one nisu prožete istim duhom farizeja? Zar ne želimo i mi da svaki naš prilog, svako „dobro djelo“, sve što činimo „za Crkvu“ – bude priznato, pohvaljeno i objavljeno?

                Ali, što je to poniznost? Odgovor na ovo pitanje može izgledati paradoksalan jer je ukorijenjen u čudnoj tvrdnji: samo Bog je ponizan. Međutim, svakome tko poznaje Boga, tko o njemu razmišlja na osnovu Njegovog stvaranja i Njegovog djela spasenja, jasno je da je poniznost zaista božanska osobina, sadržaj i zračenje slave koja ispunjava nebo i zemlju, kako mi pjevamo na božanskoj liturgiji. Po našem ljudskom mentalitetu mi težimo suprotstaviti se „slavi“ i „poniznosti“ – ona je za nas nagovještaj obilja nedostataka. Za nas, neznanje ili nesposobnost čine nas, ili nas trebaju učiniti poniznim. Skoro da je nemoguće da suvremeni čovjek, koji se oslanja na javno mišljenje, na vlastitu potvrdu u društvu i na beskrajnu samohvalu, prihvati da je sve ono što je iskonski savršeno, divno i dobro, u isto vrijeme i po prirodi ponizno. Ali baš zbog njenog savršenstva, poniznosti nije potreban „publicitet“, izvanjska slava ili „nadmeno pokazivanje“ bilo kakve vrste.

                Bog je ponizan zato što je savršen. Njegova poniznost je Njegova slava i izvor svake istinite ljepote, savršenstva i dobrote, i svaki onaj koji se približava Bogu i upoznaje Ga neposredno sudjeluje u božanskoj poniznosti, koja ga oplemenjuje. Ova se istina odnosi na Mariju, majku Kristovu, čija poniznost učini da postane radost svih stvorenja i najveća objava ljepote na zemlji; ovo odlikuje i svece i svako ljudsko biće za vrijeme njihovih rijetkih bliskosti i sjedinjenja s Bogom.

                Kako čovjek postaje ponizan? Za kršćanina, odgovor je jednostavan: razmišljanjem o Kristu, božanskoj utjelovljenoj poniznosti, o Onome, u kome je Bog otkrio jednom za svagda Svoju slavu kao poniznost i svoju poniznost kao slavu. „Danas“ – reče Krist na dan svoje najveće poniznosti – „proslavi se Sin Čovječji i Bog se proslavi u Njemu“. Poniznost se uči razmišljanjem o Kristu, koji je rekao: „učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“. Najzad, uči se i tako da se sve mjeri Kristom, ako se za sve obraćamo Njemu. Jer, bez Krista je prava poniznost nemoguća, dok s farizejem čak i religija postaje gordost u ljudskoj djelatnosti, još jedan oblik farizejskog samohvalisanja.

                Velikoposno vrijeme počinje sa zahtjevom, molitvom za poniznost, koja je početak istinitog pokajanja. A pokajanje, iznad svega drugog, jest povratak prvobitnom redu stvari, uspostavljanje prave vizije. Ono je, stoga, ukorijenjeno u poniznosti, a poniznost – božanska i divna – njegov je plod i kraj. „Izbjegnimo visokoumni govor farizeja“ – kaže se u kondaku za taj dan, „i naučimo se veličanstvenosti iz carinikovih poniznih riječi...“

                Mi smo na vratima pokajanja i na najsvečanijem trenutku uskršnjeg bdijenja; poslije uskrsnuća i javljanja Krista pošto smo „vidjeli uskrsnuće“, pjevamo po prvi put tropare koji će nas pratiti kroz cijeli Veliki post: „Otvori mi dveri pokajanja jer duh se moj rano podiže k Tvome svetome hramu, noseći tjelesni hram sav opoganjen: no, kao milostiv očisti Tvojom milosrdnom milošću.“