subota, 14. listopada 2017.

Pravoslavni crkveni kalendar na hrvatskom jeziku za godinu 2018. od rođenja Gospodnjeg 7526./7527. bizantske ere


Poštovani čitatelji, iako je Nova godina još daleko, odlučili smo na vrijeme prirediti prvi pravoslavni kalendar na hrvatskom jeziku, obogaćen popratnim sadržajem, i prilagođen ljudima koji nisu pravoslavni, a žele više naučiti o pravoslavlju i liturgijskom krugu godine. Radi se o prijevodu službenog kalendara kakav je u upotrebi u SPC, kao našoj kanonskoj Crkvi. Na početku se nalaze upute za korištenje, a u dodatku pravila posta i kratki obrasci pravoslavne vjere i nauka. Osim hrvatskog jezika, u kalendar smo unijeli i ranokršćanske svece s područja današnje Hrvatske, koji su također i sveci Pravoslavne Crkve, jer su živjeli prije raskola.

link za pdf:

PRAVOSLAVNI KALENDAR - 2018.

srijeda, 11. listopada 2017.

Sv. Kirijak Otšelnik i vjerski relativizam




Uz blagdan sv. Kirijaka Otšelnika donosimo jednu zanimljivu crticu iz njegovog života, gdje se sveti starac suočio sa stavom koji dosta zaokuplja i današnje ljude, naime „nije bitno koje si vjere, bitno samo da si dobar čovjek“.

„U crkvenoj Predaji postoje svjedočanstva o pogubnosti krivovjerja, dobivena izravnom objavom od Boga. Na primjer, u životopisu sv. Kirijaka Otšelnika piše kako svetom starcu jednom „dođe neki brat stranac iz zemlje daraske, po imenu Teofan, da bi se s njim posavjetovao u vezi bludnih misli, koje su ga mučile. Starac ga je počeo savjetovati i riječima utvrđivati u čistoći uma i tijela. Kako su ove riječi veoma koristile bratu, on reče starcu:
͵Gospodine abba, tako bih želio ostati kod tebe, ali moram se vratiti u svoju zemlju, jer sam tamo u zajednici nestorijanaca[1]
Čim je starac čuo za Nestorijevo ime, bilo mu je veoma žao brata zbog njegove zablude i savjetovao ga je i molio da napusti ovu opasnu herezu i da se priključi svetoj katoličkoj[2] i apostolskoj Crkvi. Još mu je rekao da nema pravog spasenja bez pravilnog poimanja vjere, da je Presveta Djeva Marija rodila Boga, dakle da je Bogorodica. Tada brat reče starcu: ͵Nesumnjivo, gospodine abba, sve vjerske zajednice to isto kažu, da ako čovjek ne sudjeluje u njima putem liturgijskog zajedništva, ako se ne pričešćuje kod njih, nemoguće mu je spasiti se. A što ja jadan da radim? Pomolite se Bogu da mi Sam On otkrije koja vjera je prava.ʹ
Starac je radosno prihvatio ovaj prijedlog.
͵Ostani ovdje u mojoj ćeliji i ja se nadam da će ti Božja milost ukazati na pravu vjeru.ʹ
Ostavivši brata u svojoj ćeliji starac ode na Mrtvo more da se pomoli za njega. I zaista, u podne narednog dana, taj brat, boraveći u starčevoj ćeliji, ugleda osobu strašnog izgleda kako mu se približava i govori:
͵Dođi i vidi istinu.ʹ
Onda ga uze i odvede na mjesto veoma mračno i prljavo, koje je sve gorjelo u vatri, a usred te vatre pokaza mu heretike: Nestorija i Teodora Mopsuestijskog, Eutiha Monofizita i Apolinarija, Evagrija i Didima Slijepca, Dioskura Kopta i Severa, Arija i Origena i još neke druge, i reče mu onaj koji ga je doveo:
͵Ovo mjesto je pripremljeno za heretike i one koji ne poštuju Presvetu Bogorodicu, kao i za sve one koji ove heretike slijede. Ako se tebi sviđa ovo mjesto, ostani u učenju heretičkom. Ako li ne želiš iskusiti ovaj pakao, pridruži se svetoj katoličkoj Crkvi kojoj pripada i o kojoj uči starac Kirijak. Jer, kažem ti, ako čovjek zadobije sve vrline, a ne ispovijeda pravilnu vjeru, on će se zacijelo naći u ovom mjestu muke.ʹ Nakon toga je anđeo postao nevidljiv, a Teofan je požurio obratiti se Pravoslavnoj Crkvi.“
Slično svjedočanstvo postoji i u životopisu sv. Joanikija Velikog. On je bio odgojen u ikonoklastičkom krivovjerju i revnosno se trudio u ispunjenju evanđeoskih zapovijedi. Jednom prilikom je vidio anđela koji mu je rekao: „Dijete Joanikije, ako se nazivaš kršćaninom, zašto onda prezireš ikonu Kristovu? Uzalud su svi tvoji vrlinski podvizi, ako nemaš prave vjere.“ Nakon ovoga Joanikije je postao pravoslavan.“
o. Georgij Maksimov: Izvan Crkve nema spasenja



[1] Sljedbenici krivovjerja koje je odbacivalo jedinstvo božanske i ljudske naravi u Kristu, i na temelju toga osporavalo Mariji naslov „Bogorodica“.
[2] Pravoslavlje sebe smatra istinskom Katoličkom Crkvom.

utorak, 10. listopada 2017.

"Molim političare koji su glasali za zakon da prestanu dolaziti u crkvu i varati nas kako bi dobili glasove na izborima. Što će nam oni?"





Kao što je priopćeno ranije, društveni i crkveni djelatnici, predstavnici inteligencije i pobožni Grci su izrazili negodovanje zbog novog zakona „o slobodnoj promjeni spola“ koji je grčki parlament usvojio u prvoj redakciji.
O zakonu koji su usvojili grčki zastupnici u svojoj propovjedi je govorio i Fiotidski mitropolit Nikola, prenosi portal Agionoros.ru.
„Jeste li vidjeli do koje mjere su pali grčki pravoslavni zastupnici? Na sreću, još uvijek nisu svi. Oni su izgovorili hulu protiv ljudskog tijela. Izglasali su zakon po kojem svaki čovjek, napunivši petnaest godina, može podnijeti pisani zahtjev i promijeniti spol. To je bezumlje za svakog razumnog čovjeka i sotonska stvar s točke gledišta zakona Božjeg. Ali neki ljudi žele našu državu pretvoriti u državu grijeha.
Prvi predsjednik naše zemlje Ivan Kapodistrija je zajedno sa zastupnicima uveo grčki Ustav koji se bazira na uvažavanju i poštovanju Boga. I danas naš glavni zakon počinje riječima „U ime sv. Trojstva“ i sadrži odredbe u kojima se govori o poštovanju prema ljudskoj ličnosti. Ovo nam daje osnove da zahtijevamo poštovanje Ustava i da gromoglasno protestiramo.
Danas nam neki kažu da Bog nije stvorio muškarca i ženu, izluđujući samim tim našu djecu. Svaki muškarac lako može postati žena, a žena muškarac. Znate li zašto to čine? Žele pod svaku cijenu isposlovati da homoseksualci mogu usvajati djecu.
Molim političare koji su glasali za zakon da prestanu dolaziti u crkvu i varati nas kako bi dobili glasove na izborima. Što će nam oni?“
Izvor: spc.rs

petak, 6. listopada 2017.

Od kada djeluje Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj?




            Ukoliko vas zanima povijest pravoslavlja u Hrvatskoj, i krenete je proučavati pretraživanjem preko interneta, naići ćete na jednu, za mnoge zbunjujuću informaciju. Naime, na mnogim stranicama se tvrdi kako sadašnja kanonska Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) nije postojala na teritoriju Hrvatske sve do 1920.g. Kaže se kako su do te godine na području Hrvatske postojale pravoslavne crkvene organizacije hrvatskog nacionalnog karaktera, te da je tada izvršeno njihovo nasilno ukidanje od strane novoosnovane Kraljevine SHS (od 1929. Kraljevine Jugoslavije), otimačina njihove imovine, nasilno pripajanje SPC, te posredstvom svega toga, „nasilna srbizacija“ dotadašnjeg hrvatskog pravoslavnog stanovništva. Također se širi tvrdnja da je to učinjeno „podmićivanjem“ Carigradske Patrijaršije, te da je na taj način jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske zapravo kupljena. O čemu se ovdje zapravo radi?

            Kada govorimo o kanonskoj jurisdikciji neke pravoslavne Crkve na nekom teritoriju, moramo imati na umu da se tu ne radi o nečem proizvoljnom. Kao što smo već pisali ( Pravoslavlje, svetosavlje i nacionalne Crkve ) Pravoslavna Crkva je jedna i jedinstvena svjetska Crkva, a pojedine mjesne Crkve su samo organizacijske jedinice te jedne jedinstvene svjetske Pravoslavne Crkve. Odnosi među mjesnim Crkvama (srpskom, ruskom, grčkom itd.) uređeni su kanonskim pravom. Zbog toga je kanonska jurisdikcija SPC na teritoriju Hrvatske nešto što se tiče cijelog pravoslavlja. Ona je priznata od svih ostalih 13 mjesnih Crkava koje, zajedno sa SPC, čine jednu i jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu: carigradske, aleksandrijske, antiohijske, jeruzalemske, ruske, gruzijske, rumunjske, bugarske, ciparske, grčke, albanske, češke i slovačke, te poljske Crkve. Kanonska jurisdikcija SPC na području Hrvatske je, na temelju Tomosa (Povelje) Carigradske Patrijaršije, usvojena od svih pravoslavnih Crkava, i svatko tko dovodi u pitanje legitimitet ove jurisdikcije, dira u kompletno svjetsko pravoslavlje, i osporava Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Ako bilo tko tvrdi da je nad pravoslavljem u Hrvatskoj izvršeno neko nasilje, pljačka ili „srbizacija“, on zapravo optužuje svih 14 mjesnih Crkava, odnosno cjelokupnu Pravoslavnu Crkvu za spomenute navodne zločine. Ukratko – borba protiv jurisdikcije SPC na teritoriju RH je zapravo borba protiv pravoslavlja kao vjere. Ako bi ikada u budućnosti došlo do bilo kakve promjene pravoslavne crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, to će biti samo s blagoslovom SPC kao nadležne, i uz prihvaćanje ostalih 13 pravoslavnih Crkvi. Sve drugo je čin nasilja i pokušaj iskorjenjivanja pravoslavlja iz Hrvatske. 

            Ovakav čin nasilja i pokušaja da se iskorijeni pravoslavlje iz Hrvatske dolazi od ljudi koji sami nisu dio Pravoslavne Crkve. Naime, svi ovakvi internetski članci i tiskane knjige, koji osporavaju zakonitu pravoslavnu jurisdikciju u Hrvatskoj, dolaze od grupe ljudi (ili čak pojedinaca bez sljedbenika) koji sebe nazivaju „Hrvatska Pravoslavna Crkva“. O njima smo već pisali ( Analiza fenomena tzv. HPC ). Vrijedi dakle podsjetiti da kanoničnost svepravoslavnih odluka (jer jurisdikcija SPC na teritoriju RH jest svepravoslavna odluka) osporavaju grupe koje nisu dio pravoslavlja, koje su prekršile sve moguće kanone pravoslavlja, i čiji članovi se ne mogu pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu. Primjer za katolike: to je kao kad bi neka sekta osporavala jurisdikciju kardinala Bozanića u Zagrebu. 

            Međutim, dotične pseudopravoslavne grupacije govore i pišu ono što jedan dio hrvatske desnice želi čuti. Zato se te njihove tvrdnje protiv SPC revno prenose na desnim portalima; nije bitno što je i od koga je, je li istina ili laž, bitno da je protiv SPC. 

            No da stvari ne bi ostale visjeti u zraku, donosimo kratku analizu, što se zapravo dogodilo te famozne 1920.g. s pravoslavljem u Hrvatskoj? Pošto se radi o strahovito složenoj materiji, s puno podataka, i koja zahtijeva puno predznanja opće i crkvene povijesti, kanona, teologije, itd., pokušat ćemo je maksimalno skratiti i svesti na bitno. 

            Sve do 1766.g. postojala je na ovim prostorima posebna organizacijska jedinica Pravoslavne Crkve, koja se obično naziva Pećka Patrijaršija. Dobila je ime po svom sjedištu, mjestu Peć, na zapadnom dijelu Kosova – Metohiji. Imala je od početka srpski karakter, iako je okupljala u sebi različite etničke grupe; jer, nastala je u okviru srpske srednjovjekovne države. Pećka Patrijaršija je svojom jurisdikcijom pokrivala i pravoslavno stanovništvo koje se iselilo na zapad, na područje današnje Hrvatske. Tako je npr., nakon prve obnove Pećke Patrijaršije 1557.g. osnovana prva pravoslavna biskupija na području od Turaka okupirane Slavonije – požeška. U pravoslavnom samostanu Orahovici kod Virovitice čuva se rukopisna knjiga iz 1585.g., u kojoj piše da je pisana: „pri vsesveštenom mitropolite požeškom kir Josifu, pri igumenu že remetskomu jeromonahu kir Maksimu. Togda že prestolom pekskim svetiteljstvujuštu arhiepiskopu kir Savatiju“ (u vrijeme veleposvećenog metropolita požeškog gospodina Josipa, predstojnika samostanskog svećenika-monaha gospodina Maksima. Tada je pećkim tronom biskupovao nadbiskup gospodin Savatije). Također zapisi iz 1590. i 1594.g. uz požeškog mitropolita Vasilija spominju pećke patrijarhe Jeroteja i Jovana. Upravo je spomenuti Vasilije oko 1595.g. napustio tursku Slavoniju i prešao u sjeverozapadnu, slobodnu Hrvatsku, gdje je osnovao prvu pravoslavnu biskupiju na teritoriju današnje Mitropolije zagrebačko-ljubljanske: rovišku (kasnije marčansku). I kasniji marčanski pravoslavni biskupi bili su pod jurisdikcijom srpske Pećke Patrijaršije, i redovito su odlazili na ređenja u Peć, sve do nametanja unije s Katoličkom Crkvom. Tako se pravoslavni biskup marčanski Sava Stanislavić potpisivao: Sava, milostiju božijeju episkop Vrjetani Srbljem, a biskup Gavrilo Miakić (04.06.1664.) Gavril epi(s)kup srbski sinov pomilovanem  B(o)žim. Ovo su povijesni izvori koji su provjerljivi u arhivima i koje priznaje i Katolička Crkva: papa Pavao V. u apostolskom pismu Divinae Maiestatis Arbitrio od 21.11.1611. pravoslavne u sjevernoj Hrvatskoj naziva Rašanima. Rašanin je stanovnik Raške, a Raška je najstarija i središnja srpska srednjovjekovna država. 

            Ovakvih primjera ima bezbroj, i oni pokazuju kako je upravo srpska Pećka Patrijaršija imala izvornu i višestoljetnu jurisdikciju na teritoriju današnje Hrvatske, a također demontiraju mit o nekakvim „Vlasima“ koji bi tobože bili izvorno pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj. 

            Nakon turskog ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g., SPC ulazi u jedno razdoblje koje se zove „razdoblje pokrajinskih Crkava“. Karakteristika tog razdoblja jest ta, da je srpska Crkva nastavila egzistirati kroz nekoliko razdvojenih crkvenih jurisdikcija. Međutim, kao što ćemo vidjeti, sve ove odvojene crkvene jurisdikcije su zadržale punu svijest da su slijednice srpske Pećke Patrijaršije, i da je njihov budući cilj ponovno ujedinjenje, koje je konačno i provedeno nakon Prvog svjetskog rata. 

            Dakle, u razdoblju 1766.-1920.g. SPC egzistira u 6 crkvenih jurisdikcija:

1.)    Karlovačka mitropolija je bila autokefalna pravoslavna Crkva za područje, okvirno gledajući, austrijskih i ugarskih zemalja, uključujući ovdje i veći dio današnje Hrvatske. Obuhvaćala je 7 pravoslavnih biskupija, a ime je dobila po svome sjedištu, Sremskim Karlovcima. Njezini korijeni sežu u 15., 16. i 17.st., odnosno u doba velikih seoba pravoslavnog stanovništva, prvenstveno Srba, u ugarsko-hrvatske zemlje. Vidjeli smo već da je od samih početaka jurisdikcijsku vlast nad tim područjima imala srpska Pećka Patrijaršija. U organizaciji pravoslavlja na tim prostorima osobitu ulogu je imao izbjegli srpski patrijarh Arsenije III. – on je organizirao većinu biskupskih sjedišta, od kojih neka postoje i danas. Srpski pećki patrijarh Kalinik I. je 18.05.1710. svojom poveljom dao Karlovačkoj mitropoliji autonomiju u okviru Pećke Patrijaršije. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije od strane Turaka 1766.g. autonomna Karlovačka mitropolija više nije imala kome biti podložna, te je postala de facto autokefalna, što su prešutno priznale sve ostale Crkve. Danas ćete na internetu moći pročitati da je Karlovačka mitropolija bila nekakva „autokefalna hrvatska Crkva“, no kao što vidimo, to nije točno. Nju su osnovali srpski patrijarsi, i bila je sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije. Štoviše, nikada se njezin teritorij nije ni poklapao sa teritorijem današnje Hrvatske, jer veliki dijelovi Hrvatske nisu spadali pod Mitropoliju, dok su s druge strane u nju ulazile čitava današnja Vojvodina, Mađarska, Slovačka i jedno vrijeme dio Rumunjske. Od 1848.g. karlovački mitropoliti nose počasnu titulu patrijarha srpskog. Iz svega ovoga vidimo da je Karlovačka mitropolija zapravo bila preživjeli ostatak ukinute srpske pećke patrijaršije – neka vrsta „SPC u egzilu“ u ugarsko-hrvatskim zemljama. Osnovana je od srpske Crkve i nasljedovala ju je; uvid u sve povijesne arhivske izvore ove mitropolije pokazuje da je uvijek nosila karakter srpske Crkve, i nikakvo „hrvatsko pravoslavlje“ se u njoj ne spominje. Ponegdje se sporadično spominje riječ „hrvatski“ u teritorijalnom smislu na području sjeverne Hrvatske.
2.)    Crnogorska mitropolija je bila, slično karlovačkoj, još jedan preživjeli ostatak nekadašnje ukinute Pećke Patrijaršije. Naime, iako je 1499.g. turska vojska pregazila Crnu Goru, Turci u stvarnosti nikada nisu ovladali tom zemljom. Crnogorska plemena su, u svojim krševitim planinskim predjelima, nastavila živjeti posve nezavisnim, plemenskim načinom života. Na taj način, i Crkva u Crnoj Gori je bila posve u rukama ovih plemena, iako je formalno pripadala Pećkoj Patrijaršiji. Crnogorski mitropoliti su redovito išli na ređenje u Peć srpskom patrijarhu, a mitropolita Vasilija zaredio je srpski patrijarh Arsenije Gavrilović 1750.g., davši mu titulu mitropolita skenderijskog i primorskog i egzarha svetog trona pećkog patrijaršije slaveno-srpske. Nakon ukidanja srpske Pećke Patrijaršije 1766.g. crnogorska plemena jednostavno nisu prihvatila tu odluku, tako da je Mitropolija crnogorska nastavila živjeti samostalno, kao preživjeli ostatak srpske Pećke Patrijaršije. Takvu situaciju su prihvatili i Carigrad i ostale Crkve, a crnogorski mitropoliti su odlazili na ređenje što u Carigrad, što u Sremske Karlovce (npr. Petar I. Petrović Njegoš), što u Moskvu. Ova samostalnost crnogorske mitropolije nije bila prava autokefalnost, što se vidi iz činjenice da su mitropoliti primali ređenje u inozemstvu (osnovna karakteristika autokefalne Crkve je da sama redi svog poglavara, otuda pojam autokefalni – grč. samoglavi), kao i iz činjenice da su mitropoliti nosili naslov egzarha, dakle namjesnika srpskog patrijarha za područje Crne Gore. Ova mitropolija je imala 3 biskupije.
3.)    Bukovinska mitropolija je bila de facto autokefalna Crkva za područje austrijskog (cislajtanijskog) dijela Austrougarske Monarhije. U tom svojstvu je i osnovana političkom naredbom iz Beča 1873.g., odvajanjem od Karlovačke mitropolije. Zbog neobičnih granica austrijskog i ugarskog dijela Monarhije, i ova mitropolija je imala čudan zemljopisni izgled. Naime, jedan dio mitropolije bila je Bukovina (pokrajina u današnjoj Ukrajini i Rumunjskoj), a drugi dio Dalmacija (s Istrom i Bokom). Uslijed ovakve fizičke udaljenosti između dva dijela ove mitropolije, dvije su naše pravoslavne biskupije (dalmatinska i bokeljska) živjele posve autonomno. I one su imale srpski karakter: prva pravoslavna jurisdikcija u Dalmaciji je bila od dabrobosanskih mitropolita Pećke Patrijaršije (potpisivali su se kao egzarsi Dalmacije). Svi povijesni dokumenti kazuju da je cijelu povijest u Dalmaciji vladala svijest o srpskom etničkom karakteru Crkve; tako se npr. glasoviti crkveni pravnik i dalmatinski pravoslavni biskup Nikodim Milaš potpisivao sa srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski.
4.)    Autonomna Crkva u BiH (Carigradska Patrijaršija). Pravoslavlje u BiH je sve do 1766.g. bilo također sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije, da bi nakon ukidanja iste potpalo pod Carigradsku Patrijaršiju. Carigrad je upravljao izravno s BiH sve do austrougarske okupacije 1878.g. Nakon okupacije dolazi do ugovora između Austrougarske i Carigradske Patrijaršije u ožujku 1880.g. Po tom ugovoru je Crkva u BiH dobila autonomiju unutar Carigradske patrijaršije. Ova autonomija je značila samoupravu u crkvenim poslovima, dok se u znak pripadnosti Carigradu moralo ime carigradskog patrijarha spominjati na bogoslužjima, te u zajedničku blagajnu u Carigradu uplaćivati 58 000 zlatnih groša godišnje. Pravoslavne biskupe bi imenovao austrougarski car, a redio carigradski patrijarh. Postojale su 4 biskupije.
5.)    Autokefalna Pravoslavna Crkva u Kraljevini Srbiji. Nakon ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g. pravoslavlje u Srbiji također dolazi pod vlast Carigrada. Pod tom vlašću je bilo sve do 1830.g., kada Srbija postaje autonomna kneževina u okviru Turske. Ova politička autonomija je povela za sobom i crkvenu, te se formira autonomna Crkva u Kneževini Srbiji 1832.g. (prethodno je isplaćeno Carigradu 200 000 groša na ime povrata duga srpskih biskupija). Nakon stjecanja pune nezavisnosti i proglašenja Kraljevine Srbije, dolazi i do potpunog osamostaljenja Crkve, odnosno stvaranja Autokefalne Pravoslavne Crkve u Kraljevini Srbiji 1879.g. Ovo je učinjeno također na strogo kanonski način, potvrdom i blagoslovom nadležne Carigradske Patrijaršije. Ovdje je bilo 5 biskupija.
6.)    Carigradska Patrijaršija (izravno podređene biskupije). Radi se o 6 pravoslavnih biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji, koje su nakon 1766.g. trajno do poslije Prvog svjetskog rata bile pod Carigradom.

Nakon ovog kratkog pregleda postaje nam jasno nekoliko bitnih stvari. Prvo, na ovim prostorima je izvorno postojala samo srpska pravoslavna Crkva, iako pod različitim nazivima – najduže kao Pećka Patrijaršija. Drugo, ta Crkva je nasilno ukinuta 1766.g. dekretom nekršćanskih, muslimanskih vlasti. Treće, sve crkvene jedinice koje su nastale od nje zadržale su i dalje svijest o tome da imaju srpski karakter i porijeklo. Njihovi su se biskupi i dalje potpisivali kao srpski, neprekidno se susreće ta riječ u svim spisima, slave se srpski sveci, i njeguje svijest o ukinutoj Pećkoj Patrijaršiji. Ove Crkve, iako razdijeljene, i dalje uzajamno komuniciraju i surađuju, bez obzira na formalnu administrativnu razdijeljenost. Tako npr. Nikodim Milaš, „srpski pravoslavni episkop dalmatinski i istrijski“, piše crkveni ustav crnogorskoj mitropoliji. Iz ovoga proizlazi četvrta stvar – sve ove Crkve su težile prema ujedinjenju, tj. ispravljanju povijesne nepravde iz 1766.g.

Kako je izgledalo ponovno ujedinjenje SPC nakon rata?
Kada čitamo članke o tome na spomenutim portalima, uglavnom vidimo sljedeću sliku: nakon Prvog svjetskog rata kralj Aleksandar dekretom nasilno pripaja sve ove Crkve SPC, pljačka njihovu imovinu, progoni, itd. Neupućen čovjek bi pomislio da je diljem Hrvatske, Bosne i Crne Gore srpska vojska i žandarmerija kundačila, tukla svećenike, hapsila biskupe, palila crkvene oznake i tome slično. No kada proučimo povijesne izvore, vidimo sasvim drugačiju stvarnost. 

Još 18.12.1918. se u Sremskim Karlovcima skupila konferencija svih pravoslavnih biskupa: karlovačke mitropolije, crnogorske mitropolije, autonomne Crkve u BiH i dalmatinskih biskupija. Na njoj je odlučeno da su svi jednoglasno za ujedinjenje i da se s time treba početi. Vidimo da je ujedinjenje bilo ne samo dobrovoljno,već i želja tih ljudi.

U Beogradu je 11.05.1919. održana konferencija svih pravoslavnih biskupa s područja cijele novostvorene države, koja je konstatirala duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih crkvenih područja. Tada je izabran i privremeni odbor biskupa pod nazivom „Središnji arhijerejski sabor ujedinjene srpske Crkve“. Ovaj sabor je počeo pregovore s Bukovinskom mitropolijom zbog dalmatinske i bokeljske biskupije, koji je okončan službenim razduživanjem i otpusnim pismom 9./22.11.1919. Dakle, Dalmacija se sporazumno razišla s Bukovinom, a ne nasiljem.

Pregovori s Carigradom oko Makedonije i južne Srbije počeli su još 1914.g. Sada su nastavljeni, s tim što im je dodano pitanje BiH, kao i vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC. Sporazum s Carigradom je sklopljen 11.03.1920., a sinodski dekret dobiven 19.03.1920. Tek nakon toga je službeno proglašeno ujedinjenje. 

Što se tiče vraćanja statusa patrijaršije obnovljenoj SPC, o tome se pregovaralo 1919.-1920.g., ali nije se moglo to pitanje tada riješiti, jer je carigradski tron bio upražnjen, a ovakvu odluku može donijeti samo patrijarh osobno, i nitko drugi. Ali, Sinod carigradski nije bio tome protivan, što se vidi i po tome što je ujedinjenoj SPC odmah dao šesto mjesto u poretku Crkava – s čime su se sve ostale usuglasile. 

Konačno, 30.08.1920. je proglašena obnovljena srpska Patrijaršija. Nakon toga, 31.10.1920. je konačno ustoličen i patrijarh. 

Novi patrijarh je 20.05.1921. nostrificirao svoju dužnost svim pravoslavnim Crkvama, koje su to i prihvatile i suglasile sa svime, priznavši sva jurisdikcijska prava SPC na cijelom jugoslavenskom području. Konačno, iz Carigrada dolazi i službeni Tomos i Epistolija kojim se sve ovo zaključno potvrđuje (19.02.1922.). Završni pečat je bilo koncelebrirano euharistijsko slavlje na najvišoj razini dviju patrijaršija 20.03.1920., čime je manifestiran punopravni kanonski status SPC na liturgijski način, koji je i najbitniji za pravoslavlje. 

Naravno, trebalo je dugo vremena da nova patrijaršija profunkcionira, te su stare institucije prijašnjih ukinutih Crkava funkcionirale praktički do Ustava Crkve iz 1931.g. 

Treba reći da ovim ujedinjenjem nije samo prostor bivše Jugoslavije došao pod jurisdikciju SPC. Naime, Karlovačka mitropolija je bila jedna od konstitutivnih jedinica pri ujedinjenju, a ona je pokrivala i teritorij današnje Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke, koje su također postale kanonski teritorij SPC. Doduše, Češkoj i Slovačkoj je dana autokefalnost ubrzo nakon toga od SPC. 

Često se spominje da je SPC potplatila Carigradsku Patrijaršiju sa milijun i pol švicarskih franaka da bi ovo sve ishodila, no to je namjerno izvrtanje podataka – radi se o obeštećenju za prihode koje je Carigrad uživao od biskupija u južnoj Srbiji i Makedoniji. To spada u redovito crkveno poslovanje, i kao što vidimo, to su plaćali i sami Srbi za sebe kada su se odvajali od Carigrada u 19.st.

Dakle, nikakvog nasilnog ujedinjenja nije bilo. Nijedan biskup ili svećenik nije svrgnut, nitko od vjernika progonjen, zato jer su oni naprosto željeli to ujedinjenje, jer su osjećali da treba ispraviti povijesnu nepravdu iz 1766.g. Crnogorski mitropolit Mitrofan Ban je bio predsjednik odbora za ujedinjenje – zar je sam sebi ukidao „autokefalnu“ Crkvu? Evo kako je govorio taj posljednji poglavar samostalne Crnogorske mitropolije na Uskrs 1919.: „Pri uskrsnuću Kristovu, anđeo Gospodnji odvalio je kamen od groba njegova; a sadašnji veliki rat odvalio je teški kamen s Kosovske grobnice, te je ujedinjenjem cijelog srpskog naroda uskrsnula negdašnja Dušanova i Lazarova država. Srbi i Crnogorci, od Kosova pa do danas, vazda su hrabro i viteški vojevali. Krv svoju potokom prolijevali i sve za svoju pravoslavnu vjeru, za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ta njihova plemenita vjekovna zamisao, sad je, slava Bogu, ostvarena! Političke međe, koje su do sada srpski narod razdvajale, iz temelja porušene su, te uslijed toga, ujedinjenje narodno, samo po sebi došlo je, kao prirodna posljedica.“

Dakle, kao zaključak možemo reći da sve navode o tome kako je „SPC u Hrvatskoj nametnuta 1920. nasiljem i korupcijom, protiv kanona, samovoljno“, kako je „srbizirala pravoslavne Hrvate“ i „opljačkala imovinu HPC“ možemo odbaciti kao potpune izmišljotine. Za kraj, donosimo i hrvatski prijevod Tomosa Carigradske Patrijaršije:

Broj protokola 1148

† MELECIJE
po milosti Božjoj nadbiskup Carigrada, Novoga Rima i Ekumenski Patrijarh

Sveta Crkva uređujući i obavljajući sve kako treba, a radi duhovne izgradnje, smatra da je i ovo svojstveno dobrom uređivanju i kanonskom poretku, da usklađuje i uređuje granice crkvene uprave prema političkim promjenama koje se događaju, ukoliko je to dozvoljeno svetim crkvenim zakonima, kako bi se upravljanje crkvenim poslovima vršilo bez teškoća i sa svrhovitošću, i kako bi od toga proizlazila veća korist za kršćanski narod.

Prema tome, i u pogledu na od Boga spašavanu Kraljevinu Srbiju, s obzirom na to, što je ona poslije bivših balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine i doskorašnjeg velikog svjetskog rata proširena i uvećana i podignuta u jedno ujedinjeno Kraljevstvo SHS po milosti i blagoslovu Božjem, obuhvatila je u svojim granicama biskupije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Patrijaršijskog Ekumenskog Trona i to mitropolije: Skopsku, Raško-prizrensku, Veleško-debarsku, Pelagonijsku, Prespansko-ohridsku i dio mitropolije Vodenske, biskupiju Polijansku na osnovu Bukureštanskog Ugovora od 10. kolovoza 1913. g.; mitropoliju Strumičku na osnovu Ugovora u Neuillyju od 27. studenog 1919. godine; a na osnovu ugovora s Austrijom potpisanog u Saint-Germain-en-Laye od 10. rujna 1919. godine mitropolije u Bosni i Hercegovini: Bosansku, Hercegovačku, Zvorničku i Banjalučko-bihaćku. Pored toga, u granice ovog ujedinjenog Kraljevstva SHS, ušle su i Autokefalne Pravoslavne Crkve: Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske biskupije: Zadarska i Bokokotorska; a zajedničkom odlukom predstojnika ovih Crkava okupljenih na Saboru, proglašeno je njihovo upravno jedinstvo sa Srpskom Crkvom u jednu autokefalnu Crkvu pod imenom „Autokefalna Ujedinjena Pravoslavna Srpska Crkva Kraljevstva SHS". Zbog toga naša Kristova Crkva na molbu Crkve i vlade Kraljevstva SHS, imajući u vidu kanoničnost i opravdanost crkvenog ujedinjenja u jednu cjelinu onih crkvenih područja koja su već politički ujedinjena, radi konačnog jedinstva i harmonije u upravi, prema pravilu Otaca, koje kaže: „da biskupi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom" i radi veće i opće koristi ujedinjenih područja, koje imaju od jedinstva, jednodušnom odlukom, koja je donijeta na sjednici Svetoga Sinoda pod predsjedništvom Naše Smjernosti, odlučuje i utvrđuje sljedeće:

Odobrava se i blagoslivlja crkveno oslobođenje od Patrijaršijskog Ekumenskog Carigradskog Trona i priključenje Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi onih biskupija, koje su do skora bile pod njegovom upravom i koje su gore spomenute. Priznajući pak proglašeno jedinstvo autokefalnih Crkava: Srpske, Crnogorske i Karlovačke, kao i dviju dalmatinskih biskupija, prima od ovih utemeljenu Svetu Autokefalnu Ujedinjenu Pravoslavnu Srpsku Crkvu kao sestru u Kristu, koja ima i uživa sva prava autokefalnosti, prema propisima i redu Svete Pravoslavne Crkve.

Za dokaz, stalnu i vječitu potvrdu svega ovoga što je ovako kanonski usvojeno i utvrđeno odnosno onih eparhija i dijelova našeg Svetoga Patrijaršijskog Ekumenskog Trona, koje su u posljednje vrijeme pripale od Boga spašavanoj Kraljevini SHS, a i odnosno jedne Ujedinjene Autokefalne Pravoslavne Srpske Crkve, koja je utemeljena u ovoj Kraljevini, izdajemo s veleposvećenim mitropolitima, našom u Duhu Svetom ljubaznom braćom i suslužiteljima, ovaj naš Patrijaršijski i Sinodski Tomos, čiji se tekst točan i nepovrijeđen nalazi izložen i u svetom Kodeksu naše Svete Velike Kristove Crkve sa željom, da Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Isusu Kristu, podari svagda svaki blagoslov i svaki dobar plod svim biskupijama, koje su na ovaj način od nas oslobođene, kao i cijeloj najsvetijoj sestri Autokefalnoj Ujedinjenoj Pravoslavnoj Srpskoj Crkvi Kraljevstva SHS. Njemu neka je slava i moć u vijeke vjekova. Amen. Godine 1922. veljače 19., epimnemeze 5.

Patrijarh Carigradski MELECIJE
Cezarejski NIKOLA
Kalcedonski GRGUR
Neocezarejski i Katarijski POLIKARP
Angirski GERVAZIJE
Kaldijski i Cerasundski LOVRO
Sarandaeklisijski AGATANGEL
Nicejski BAZILIJE
Amasijski GERMAN
Rodoski APOSTOL
Varnski NIKODIM
Heliopolski SMARAGD
Metrijski JOAKIM
Tajnik Svetoga Sinoda Vruilski DIONIZIJE.