ponedjeljak, 22. siječnja 2018.

Svećenici ruske Crkve na Bogojavljenje posvetili sve svjetske oceane


Svećenici Moskovske Patrijaršije koji služe u Rusiji i van nje posvetili su vode sva četiri svjetska oceana na Bogojavljenje. Svećenici su tako održali staru pravoslavnu tradiciju posvećenja voda, ne samo u crkvama, već i na otvorenim izvorima na blagdan Bogojavljenja, kada sveta Crkva slavi Krštenje našeg Gospodina i Boga i Spasitelja Isusa Krista. Sjeverni Arktički ocean je posvećen u selu Tiksi, najsjevernijem mjestu u Jakutiji, skoro 3000 milja sjeveroistočno od Moskve, na obali Laptevskog mora.

Vjernici ruske župe u Reykjaviku, čija je kapela posvećena 10. siječnja 2018. godine, otišli su na obalu Atlanskog oceana, gdje je župnik  Timotij Zolotuski služio veliku posvetu vode. Pacifik je bio posvećen na obali Sijamskog zaljeva u Tajlandu, u Novikovom zaljevu u Japanskom  moru, i u  Gertnerovom zaljevu u provinciji Magadan (Ohotsko more). Indijski ocean je bio posvećen kod Perzijskog zaljeva u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje se već odavno nalazi ruska pravoslavna zajednica, uz predvođenje arhimandrita Aleksandra (Zarkaševa).

izvor: spc.rs

subota, 20. siječnja 2018.

Nedjelja o Zakeju




Od ove nedjelje bismo započeli s kratkim nedjeljnim razmišljanjima/propovijedima:

            Pošto ove godine Uskrs pada relativno rano, već nedjelja nakon Bogojavljenja jest prva od pet pripremnih pretkorizmenih nedjelja, koja se po odgovarajućem evanđeoskom odlomku naziva nedjeljom o Zakeju.
I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19, 1-10)
            Pripremajući čovjeka za ulazak u tajnu Uskrsnuća Kristova i našega, Crkva čovjeka čisti i prosvjetljuje Velikim postom (korizmom), a u taj Veliki i Časni post uvodi čovjeka kroz pripremne nedjelje, na kojima mu posvješćuje bitne pretpostavke duhovnog života, koje čovjek mora shvatiti i prihvatiti da bi uopće mogao imati odnos s Bogom.
            Nedjelja o Zakeju nam donosi priču o cariniku koji je bio toliko malen rastom, da nije mogao vidjeti Isusa, pa se popeo na smokvu. Pritom nije samo riskirao svoj ugled, pošto bogatima i moćnima ego obično ne dozvoljava takve stvari, nego i fizičku sigurnost, pošto je smokva relativno krhko drvo. Ipak, želja da se vidi Gospodina bila je jača od želje za ugledom i sigurnošću. Ova želja se nakon susreta s Kristom pretvorila u želju za spasenjem, koja se manifestirala odbacivanjem većeg dijela materijalnog bogatstva.
            Čovjek je dakle imao želju, goruću želju za Kristom i spasenjem, i stoga nije čudno da nam Crkva prije bilo kakvog posta baš njegov lik stavlja pred oči. Uistinu, želja za Kristom je temelj svake kršćanske duhovnosti, temelj samoga spasenja. Bez želje za Kristom, želje koja negira svaku ovozemaljsku udobnost i logiku, nema govora ni o molitvi, ni o postu, ni o samom pokajanju. Bez želje za Kristom, molitva se pretvara u nabrajanje ili fantaziranje, post u trapljenje ili dijetu, pokajanje u strah ili komplekse.
            Želja pretpostavlja slobodnu volju, i zato Pravoslavna Crkva izuzetno drži do slobode čovjekove želje i odabira. Iako se katkad može činiti da pravoslavlje zaostaje za zapadnim kršćanstvom u misionarskom i pastoralnom pogledu, osim povijesnih okolnosti, tome je uzrok i dosljedno poštivanje čovjekovog slobodnog odabira. Tako da, kao kršćani, nikada ne smijemo ni u mislima nikog siliti na Crkvu ili vjeru, ni nagovaranjem, ni prisilom, ni ustupcima, ni različitim smicalicama kako bismo čovjeka „privukli u Crkvu“. Jer, ponavljam, slobodna želja čovjekova jest alfa i omega čovjekova odnosa s Bogom; Bog želi slobodno biće, kakvo je i stvorio, da mu se ono u punoj slobodi preda. Bilo kakvo ometanje čovjekove slobodne volje i želje vrijeđa i ponižava Boga, jer predstavljamo Boga kao tiranina, dakle činimo svetogrđe. Također, ono nanosi štetu čovjeku, jer ne samo da se guši čovjekovo dostojanstvo slobodnog bića, darovano mu od Boga, već mu se i pogoršava njegovo duhovno stanje, jer ga se gura u Svetinju za koju nije duhovno spreman – a to nikada ne završava dobro.
            Ove nedjelje, i u tjednu koji je pred nama, preispitajmo naše duše; želimo li uopće Krista? Stvarno? I da nam se oduzme zdravlje, mir i sigurnost, bismo li Ga i dalje željeli? Je li naša molitva plod želje za Kristom? Ometamo li slobodu želje drugih ljudi?
            Sv. Zakeju, izmoli nam od Gospodina milost želje za Kristom.

petak, 19. siječnja 2018.

Osma godišnjica rada pravoslavnog misionarskog centra


Poštovani čitatelji, Pravoslavni misionarski centar "o. Danil Sisojev", iz Beograda, navršava osmu godinu svoga rada, pa im ovom prilikom čestitamo i zahvaljujemo na svoj dosadašnjoj pomoći i suradnji. Ujedno preporučamo svakome koga zanima pravoslavlje dotični portal, jer ima uistinu mnogo vrijednih tekstova: PMC

Zašto se Krist trebao krstiti?




SINAKSAR NA KRŠTENJE GOSPODNJE

Po svom povratku iz Egipta, Gospodin naš Isus Krist bijaše u Galileji, u svom gradu Nazaretu, gdje bi odgojen, do tridesete svoje godine skrivajući od ljudi silu i svemudrost svoga Božanstva. Jer kod Židova ne bijaše nikome dopušteno da prije tridesete godine ima učiteljsko ili svećeničko dostojanstvo. Zbog toga i Krist do svoje tridesete godine ne počne s propovijedi, niti objavi da je Sin Božji i Veliki Svećenik koji je prošao nebesa. Do toga vremena On življaše u Nazaretu s prečistom Majkom svojom i s tobožnjim ocem svojim Josipom drvodjeljom, dok je ovaj bio živ. S njim je i drvodjeljski zanat radio. A kada Josip umrije, On sam obavljaše taj zanat, trudom ruku svojih zarađujući kruh sebi i prečistoj Bogomajci, da bi nas naučio da ne ljenčarimo niti zabadava kruh jedemo.
A kada navrši trideset godina i stiže vrijeme, kao što kaže Evanđelje, da se objavi Izraelu, reče Bog Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji, da ide i krštava vodom (Lk 3, 2). I na taj način učini znamenje, po kome će poznati Mesiju koji je došao na svijet. O tome i sam Krstitelj govori u Evanđelju: onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim (Iv 1, 33). Ivan posluša riječ Božju, i dođe u svu okolinu jordansku propovijedajući krštenje pokajanja za oproštenje grijeha. Jer on bijaše o kome Izaija pretkaza: Glas onoga što viče u pustinji: pripravite put Gospodnji, poravnite staze njegove (Lk 3, 3-4; Iz 40, 3). I izlažaše k njemu sva judejska zemlja i Jeruzalemci; i on ih krštavaše sve u rijeci Jordanu, i ispovijedahu grijehe svoje (Mk 1, 5). Tada dođe i Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga ovaj krsti (Mt 3, 13). Dođe u ono vrijeme pošto Ivan bijaše javio narodu za Njega, govoreći: Ide za mnom jači od mene, pred kim nisam dostojan sagnuti se i odriješiti remena na obući njegovoj. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim (Mk 1, 7-8). Poslije dakle tih Krstiteljevih riječi dođe Isus da se krsti, iako Mu krštenje nije bilo potrebno kao Prečistom i Svetom, rođenom od prečiste i presvete Djeve Majke, i kao izvoru svake čistoće i svetosti. Ali kao Onaj koji je uzeo na sebe grijehe cijeloga svijeta, On dođe na rijeku da ih spere krštenjem. Dođe na vodu, da posveti prirodu vode; dođe da se krsti, da nam ustroji kupelj svetoga krštenja. K Ivanu dođe, da bi on bio svjedok istiniti, pošto je vidio Duha Svetoga gdje silazi na krštavanog, i čuo glas Očev s neba. A Ivan mu branjaše govoreći: Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni? (Mt 3, 14). Jer Duhom poznade Onoga, zbog koga prije trideset godina zaigra od radosti u utrobi majke svoje. I sam zahtijevaše da ga Isus krsti, jer je u grijehu neposlušnosti, navedenom od Adama na sav rod ljudski. A Gospodin mu reče: Ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu (Mt 3, 15). Ovdje pod pravdom sveti Zlatoust razumije zapovijedi Božje; kao da je Isus rekao: Pošto sam ispunio sve druge zapovijedi Božjeg zakona, a ostade samo ova jedna da se krstim, stoga treba da i nju ispunim. – A i krštenje Ivanovo bijaše zapovijed Božja, kao što Ivan i kaže: Onaj koji me posla krstiti vodom, on mi reče (Iv 1, 33). A tko ga posla? Očigledno sam Bog. Jer i stoji napisano: Reče Bog Ivanu (Lk 3, 2).
I krsti se tridesetogodišnji Isus. Jer čovjek tridesetih godina lako naginje svakome grijehu. Sveti Zlatoust i Teofilakt kažu: Prvo je doba djetinjstvo; ono se odlikuje neznanjem i lakomislenošću. Drugo je doba mladenaštvo; ono se raspaljuje tjelesnom požudom. A čovjek tridesetih godina je u zrelom dobu života; tada je čovjek podložan pohlepi, slavoljublju, jarosti, gnjevu i svakome grijehu. I zbog toga Gospodin Krist počeka s krštenjem do tog doba, da ispuni zakon za sva doba i posveti prirodu našu, i podari silu da pobjeđujemo strasti i da čuvamo sebe od smrtnih grijeha.
I pošto se Gospodin krsti, odmah iziđe iz vode, to jest ne zadrža se u vodi. Jer se priča da je sv. Ivan Krstitelj, svakoga čovjeka koga je krštavao, uranjao do guše u vodu, i držao ga dok sve grijehe svoje ispovjedi; i onda ga puštao, i on je izlazio iz vode. A Krist, pošto nije imao grijeha, nije se zadržavao u vodi, zbog čega Evanđelje i kaže da odmah iziđe iz vode. Kad je pak Gospodin izlazio iz rijeke, otvoriše Mu se nebesa, munjolika svjetlost sijevnu odozgo, i Duh Božji kao golub siđe na Isusa koji se krstio. Kao što u dane Noe golubica donese vijest o opadanju potopske vode, tako i ovdje lik goluba objavi prestanak potopa grijeha. A Duh Sveti se javi u liku goluba, jer je to ptica čista, čovjekoljubiva, krotka i pitoma, i ne živi u smradu. Tako je i Duh Sveti izvor čistoće, pučina čovjekoljublja, učitelj krotkosti, i darivatelj bezazlenosti, a bježi od onoga koji se valja u smrdljivom mulju grijeha bez pokajanja. A kada je Duh Sveti silazio kao golub na Isusa Krista, ču se glas s neba koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji (Mt 3, 17). Njemu slava i moć kroza sve vjekove, amen.

četvrtak, 18. siječnja 2018.

Čin uzimanja bogojavljenjske vode




            Bogojavljenje je jedan od najvećih blagdana Pravoslavne Crkve. U pravoslavlju je on zadržao svoj izvorni karakter blagdana krštenja Kristova, zbog čega se na taj dan i blagoslivlja voda. Ta voda je ustvari krsna voda, jer su se na taj dan u drevno doba krštavali katekumeni, te su ljudi počeli nositi od te krsne vode kući. Na kršćanskom Zapadu se ova izvorna simbolika pomalo izgubila, kada se na Bogojavljenje počelo slaviti poklonstvo mudraca (sv. Tri Kralja), dok je svetkovanje krštenja Kristova prebačena na nedjelju iza Bogojavljenja.
            Ova bogojavljenjska voda dakle nije obična sveta voda, nego krsna voda, Agiazma – velika svetinja. Za pravoslavne, ona ima sakramentalni karakter, te joj se pristupa s najvećim poštovanjem. U tradiciji SPC ona se pije i njome se škropi dom samo na Bogojavljenje, dok se nakon Bogojavljenja pije u slučaju nemogućnosti da se čovjek pričesti, ili u bolesti. Čudotvorna je, ljekovita i iscjeliteljska, te nepokvarljiva – uvijek se može piti, bez opasnosti obolijevanja. Uzima se uvijek natašte kao i pričest, po posebnom činu, kojeg donosimo niže:

Molitvama Svetih Otaca naših, Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, pomiluj nas. Amen!

Slava Tebi, Bože naš, slava Tebi.
Care nebeski, Utješitelju, Duše istine, koji si svuda i sve ispunjaš, riznici blaga i davatelju života, dođi i useli se u nas i očisti nas od svake ljage, i spasi Blagi, duše naše!

Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas! (3x)

Presveta Trojice, pomiluj nas! Gospodine, očisti grijehe naše! Vladiko, oprosti bezakonja naša! Sveti, posjeti nas i iscijeli nemoći naše, imena Svoga radi!

Gospode pomiluj (3x)

Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Gospode pomiluj (12 puta)

Dođite, poklonimo se Caru našem Bogu!
Dođite, poklonimo se i padnimo pred Kristom, Carem i Bogom našim!
Dođite, poklonimo se i padnimo pred samim Kristom, Carem i Bogom našim!

Ps 50 (51)
3Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
4Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

5Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
6Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
7Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.

8Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.
9Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!

10Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
11Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!

12Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
13Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

14Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
15Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.

16Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj!
Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!
17Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.

18Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
19Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

20U svojoj dobroti milostiv budi Sionu
i opet sagradi jeruzalemske zidine!
21Tada će ti biti mile žrtve pravedne
i tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu.

Tropar:
Dobrog srca i jedini milostivi Gospodine, koji imaš čašu nepresušnu darova, daj i meni žednom da zahvatim vodu za oproštaj grijeha.
Slava Ocu;
Djevo čista, palačo Kristova, molim te da moju dušu, oslabljenu grijehom, učiniš domom Presvetoga Duha, vodom sa životvornog izvora, da bih te sa zahvalnošću slavio.

Gospode pomiluj (30 puta)

Gospodine Isuse Kriste Bože naš, koji si jedan s bespočetnim i besmrtnim Tvojim Ocem, i koji si uvijek zajedno s bespočetnim i vječnim Tvojim Duhom Svetim i koji si Svojim prečistim i Svetim Krštenjem posvetio ovu vodu, i sada posveti nas grešne i nedostojne sluge Tvoje, koji Te prizivaju.
Ti sam, Gospodine, učini sada da ova Sveta voda, posvećena prisutnošću i milošću Tvoga Duha Svetoga, bude u meni, sluzi Tvome, koji od nje pije, na prosvjećenje duše, posvećenje tijela, umrtvljenje strasti, odbacivanje zlih pomisli, odbacivanje i čuvanje od svake sotonske napasti, ispravljanje života i učvršćivanje u vršenju zapovijedi Tvojih i na svaku spasonosnu korist.
Tako da milošću ove Svete vode budem zaklonjen od svakog sotonskog nasrtaja, i ostanem nepovrijeđen, na slavu Tvoga preblagoga i najsvetijeg Imena. Molitvama Presvete i slavne Vladarice naše Bogorodice i Vazdadjeve Marije i svih Svetih Tvojih. Amen!

Tropar:
 Za vrijeme Tvog krštenja u Jordanu zasvjedočeno je klanjanje Svetoj Trojici. Jer glas Očev svjedočio je o Tebi, nazvavši Te ljubljenim Sinom, a Duh u vidu goluba objavljivaše istinitost tih riječi. Kriste Bože koji si se javio i svijet prosvijetio, slava Ti!

Slava Ocu..

Kondak:
Danas si se Gospodine javio svijetu i svjetlost Tvoja obasja nas, koji Ti razumno pjevamo: Došao si i javio se vječna Svjetlosti!
Sada se pije voda, u tri gutljaja. Prvi gutljaj: U ime Oca; Drugi: I Sina; Treći gutljaj: I Svetoga Duha!
Slava neiskazanoj i neispitanoj dobroti, slava neizmjernom i krotkom dugotrpljenju, slava Tvome milosrđu što si sada i mene grešnoga i nedostojnoga slugu Tvoga, udostojao da pijem od ove posvećene i Svete vode.
Radi toga okrijepi život moj, sačuvaj me nepovrijeđenoga, učini da me ne obmanu neprijatelji i da ne budem zarobljen nečistim mislima. Nego me obnovljenog upravi po Svojoj volji i osnaži za dobra djela.
Udostoj me da se neosuđeno pričestim i svetim, besmrtnim i životvornim Tajnama Tvojim, za oproštenje grijeha i na život vječni. Jer si Ti radost duša naših i Tebi slavu uznosimo s bespočetnim Tvojim Ocem i presvetim i blagim Tvojim Duhom, sada i vazda i u vjekove, Amen!
Dostojno jest..;
Slava Ocu..
Gospode pomiluj
(3 puta);
OTPUST: Gospodine Isuse Kriste Sine Božji, radi molitava prečiste Tvoje Majke, bogolikih i bogonosnih Otaca naših i svih svetih, spasi me grešnog. Amen!

srijeda, 17. siječnja 2018.

Godišnjica masakra u Salniku




            Prošle nedjelje, 14.01.2018., navršile su se 73 godine od jezivog događaja kojim je gotovo uništena jedna od najstarijih i najsjeverozapadnijih srpskih pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj, ona u prigorskom selu Salnik.
            O parohiji (pravoslavnoj župi) u Salniku smo već pisali u člancima Pravoslavno PrigorjeLipnica - pravoslavna oaza u Prigorju. Selo Salnik nalazi se usred rimokatoličkog, hrvatskog, kajkavskog Prigorja, na samoj međi vrbovečkog i zelinskog kraja. Naime, po rimokatoličkoj podjeli, samo mjesto Salnik pripada u rkt župu sv. Petra u Preseki (vrbovečki dekanat), a administrativno u grad sv. Ivan Zelinu, a također i ostala sela parohije gravitiraju Zelini, Vrbovcu i Rakovcu.
            Ova zajednica je vrlo stara, seže još u 16.st. Naseljavali su je kroz povijest ljudi s različitih strana: izvorni doseljenici (najvjerojatnije iz Crne Gore i istočne Hercegovine), Žumberčani koji nisu htjeli biti grkokatolici, kasniji doseljenici iz ostalih srpskih sela, te poneki Hrvati koji bi miješanim brakom postali pravoslavni. Obuhvaćala je sela Salnik, Lipnicu, Radoišče (Radovište), Valetić, Hudovo, Brezane i Lukovo (Vlaška Luka) kod Vrbovca, te mali broj pravoslavnih u okolici. Sve do Drugog svjetskog rata u Salniku je bio i stalni pravoslavni svećenik. Međunacionalni odnosi su bili dobri, te su čak i lokalni rimokatolici hodočastili sv. Petki u Salnik, moleći joj se da zaštiti urod od tuče.
            Uspostavom NDH 1941.g. dolaze teški dani za ovu malu i mirnu zajednicu. Da bismo bolje razumjeli stvar, moramo istaknuti da se radilo o mirnoj i malobrojnoj zajednici, koja nije mogla predstavljati nikakvu realnu vojnu opasnost za ogromno hrvatsko prostranstvo koje ju je okruživalo. Također, progoni su se dogodili prije bilo kakve organizirane partizanske borbe većih razmjera. Dakle, radilo se naprosto o želji da se pravoslavni unište. Prva je na udaru bila SPC. Paroh (pravoslavni župnik) u Salniku bio je Rus Venijamin Pavlovski, i on je odmah deportiran, s još jednim pravoslavnim veleposjednikom iz tog mjesta, 11.07.1941. Što se vjernika tiče, prvi ustaški plan je bio da se oni kolektivno isele u Srbiju, a u njihove kuće nasele Slovenci, koje su nacisti tjerali iz njihove domovine. Međutim, kako su deportacije Nijemci ipak obustavili, prešlo se na drugu opciju, a to je prevođenje na katoličku vjeru, što je za ustaše značilo i promjenu nacionalne pripadnosti. Zastrašeni narod sam je podnosio molbe za prijelaz, bilo ih je ukupno 224, od toga 223 u srpnju 1941., i jedna sljedeće godine. Najveći broj prijelaznika javio se župi sv. Jurja u Rakovcu. Treba naglasiti da nisu svi postali rimokatolici; njih 145 postali su grkokatolici. I danas ima starijih ljudi, u kojima živi gorko sjećanje iz djetinjstva kako je rimokatolički svećenik izvršio ovo masovno pokatoličavanje na skupu kod seoskog bunara. Oni koji su postali rimokatolici, ušli su pod jurisdikciju nadležnih župa, a oni koji su postali grkokatolici, postali su dio Križevačke eparhije, a jurisdikciju nad njima preuzela je uprava biskupijske ekonomije u Tkalcu kod Vrbovca, odnosno grkokatolički svećenik Ćiril Mudri, Rusin.
            Naravno, ovi prijelazi su posve nevažeći, pošto su učinjeni pod pritiskom, a ne dobrovoljno. Zato se često i pojavljuju različite brojke prijelaznika, a nije rijetkost da se i jedne te iste osobe nađu i u oba popisa, rimokatoličkom i grkokatoličkom. Ovo su dobro znale i katoličke crkvene vlasti, pa praktički i nisu organizirale neki poseban pastoral s tim ljudima; po svjedočanstvu seljaka, crkve su ostale zaključane do kraja rata, a parohijski dvor u Salniku je ipak zapaljen. Tako je narod bio lišen sakramenata.
            Seljaci iz susjednog Radoišča (Radovišta) su odbili pokatoličavanje, pa su stradali. Petorica su ubijena 08.08.1941. u logoru u Novom Marofu, dok su dvojica ubijena još 30.07.1941. u logoru Lepoglava. U selu su tako ostale samo žene, djeca, starci i jedan bolesni mladić, te su „svi podnieli molbe o prelazu na rimokatoličku vjeru“. Možemo zamisliti raspoloženje tih ljudi, koji su prisiljeni „primiti“ vjeru ubojica svojih muževa i očeva. Ubijeno je i sedam antifašistički raspoloženih Hrvata iz tog sela
            Kao što smo vidjeli, Salnik nije bio nikakav ratni cilj, iako je s jedne strane bila Preseka, glavno uporište partizana na vrbovečkom području, a s druge Zelina, drugo po jačini komunističko uporište na širem zagrebačkom području nakon Trešnjevke. Naime, većinu antifašista tih područja su činili Hrvati. Međutim, 14.01.1945., na samu julijansku Novu godinu, pred kraj rata, u Salnik upadaju ustaše iz Komina i Zeline, te vrše masovno ubojstvo civila, pljačku i palež. Detalji svjedočanstava se razlikuju, no, radilo se o organiziranoj akciji,  a ne ispadu grupe bandita. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da su pokolj izvršile regularne jedinice, da je selo bilo ciljano opkoljeno, i da su se poslužili varkom (partizanske kape), kao i da je bio pripremljen veći broj kola za odvoz opljačkane robe. Spaljeno je osam kuća i gospodarstava, a 14 mještana je ubijeno i zapaljeno u jednom štaglju. Po nekim svjedočanstvima, ljudi su u štaglju živi zapaljeni, a po drugima zaklani prije paljenja, dok je jedan ubijen rafalom. Najmlađa žrtva je imala 12, a najstarija 76 godina. Nije ih spasilo ni pokatoličavanje, a nije slučajno što se akcija izvela baš na julijansku Novu godinu.
            Trebala je stradati i susjedna Lipnica, i to na jedan Đurđevdan (sv. Juraj). Prema kazivanju seljaka, spasilo ih je to što se s ustašama nalazio i jedan njemački časnik. On je upitao zbog čega je selo tako okićeno (običaji Đurđevdana), na što mu seljaci odgovoriše: „u čast vašeg dolaska, gospodine“. Nijemca je to oraspoložilo, i tako je selo bilo pošteđeno.
            U nastavku donosimo pismeno svjedočanstvo pokojne Jovanke Ranilović, preuzeto s bloga Saveza antifašističkih boraca i antifašista Zeline:

U IME BAKE RANILOVIĆ JOVANKE:
„Obaviještena sam od strane boraca iz Zeline da vama kao mladima objasnim kako je to bilo 14.siječnja 1945 godine. Draga moja djeco, to vam je bio najteži dan u životu za ovaj narod u Salniku. U jutro oko 09,00 sati došli su narodni neprijatelji, ustaše u ogromnom broju sa oko 150 saonica jer je bio dubok snijeg, koje su bile pripremljene za pljačku i odvoz pokretnina. Bilježili su kuće koje su praznili i palili znakom zasjekanja sjekire u vrata, znali su koje su to kuće dokazane njim od domaćih izdajnika i pokupili starce i djecu govoreći da idu u školu na sastanak gdje ce im održati govor da ne surađuju sa partizanima, a iz škole su ih u stroju otjerali u štagalj gdje su ih zapalili.
Uz put je moj tata Magovac Pero opazio svojeg kolegu iz vojničkih dana koji je morao doći ovdje za podvoz za pljačku i predao mu mog sina Dušana starog 5 godina i tako je preostao živ, a druge dvoje djece su izgorjeli.
Znate kako je teško kad se opečete samo na jednom mjestu, a kakve su muke dok se peče cijelo tijelo.
Štagalj u kojem su ih pekli ako ga želite vidjeti može vam se pokazati. Iz zapaljenog štaglja čovjek koji se zvao Bubanović Vujo a bio je kurir, skočio je iz štaglja i par koraka dalje zaklali su ga.
Kosti koje su ostale jeli su psi, dok ih drugi dan nismo pokupili u jednu kutiju i zakopali na groblje na mjesto gdje je danas spomenik.“

            Danas, u samom Salniku više vjernika nema, ima samo crkva i groblje. Pa i taj osamljeni hram bez ljudi nije imao mira; 1992.g oštećen je eksplozivom.