četvrtak, 14. prosinca 2017.

Prašumska crkva u Gvatemali privlači nepravoslavne susjede





Tek je počela izgradnja nove crkve u prašumi Gvatemale, a ona već privlači pažnju čak i onih koji nisu pravoslavne vjere, izvještava o. John Chakos, misionar Pravoslavne Crkve u Gvatemali.
Upravo se vrativši iz posjeta gradilištu buduće pravoslavne crkve sv. Ivana Krstitelja u selu Los Angeles u regiji Ixcan, o. John piše da je „veoma impresioniran, ne samo napretkom, nego i kvalitetom radova. Bez profesionalnih vještina i bez detaljnih arhitektonskih planova vjernici su uspjeli podići divan objekt.”
U međuvremenu, revnosni pravoslavni kršćani mole se u privremenoj zgradi sa zemljanim podom, zidovima od drvenih dasaka i limenim krovom, napisao je o. John.
Sredstva za financiranje nove crkve potječu iz grčke pravoslavne crkve sv. Ivana Krstitelja u Des Plainesu, u Illinoisu, gdje je o. John prethodno služio, i od jedne neimenovane kršćanske fondacije, ali su čak i lokalni građani počeli podržavati poduhvat, iako su u početku bili skeptični.
O. John piše da je projekt izgradnje privukao muškarce, žene i djecu ove župne zajednice, preoblikujući u raj njihovu tropsku prašumu u kojoj su se skrivali tijekom građanskog rata. Nadaju se da će učiniti župu regionalnim centrom za širenje pravoslavne vjere u Gvatemali, gdje se pravoslavlje inače širi ubrzano. Preko 300 seoskih crkava u planinama Gvatemale i južnog Meksika već su duhovni dom mnogim tisućama starosjedilaca Maja koji su primili ili se interesiraju za pravoslavnu vjeru.
Crkvu treba posvetiti mitropolit meksički Atinagora, grčke Mitropolije Meksika, Središnje Amerike, Kolumbije, Venezuele i Karipskih otoka, koja je pod jurisdikcijom Carigradskog Patrijarha.
Izvor: spc.rs

srijeda, 13. prosinca 2017.

Biblija u pravoslavlju




            Naša današnja tema je Biblija – Sveto Pismo. Kakav je njezin položaj u Pravoslavnoj Crkvi, kako ju Pravoslavna Crkva koristi, kako ju i tko u Pravoslavnoj Crkvi tumači, ima li razlike u kanonu biblijskih knjiga između Pravoslavne Crkve i drugih kršćanskih konfesija, kakav je stav pravoslavlja prema biblijskim apokrifima, sve su to pitanja na koja ćemo pokušati dati kratki odgovor.
            Odmah na početku treba istaknuti da je danas ljudima općenito prilično teško shvatiti stav pravoslavlja prema Bibliji. Naime, po pitanju Svetog Pisma cjelokupno kršćanstvo se nalazi pod određenim protestantskim utjecajem, zbog čega se Bibliju često shvaća kao knjigu izoliranu od Crkve, nadređenu Crkvi, kao knjigu koju svatko može tumačiti po svom nahođenju (ona ohola izjava „ja sam pročitao Bibliju“), te kao knjigu Božje Objave kojoj su različite kršćanske konfesije puno toga ljudskog nadodale. Stoga ćemo prvo vidjeti položaj Biblije u Pravoslavnoj Crkvi, zatim pravoslavni kanon biblijskih knjiga, te naposljetku principe njezinog tumačenja i korištenja.

Položaj Biblije u pravoslavlju
            Za pravoslavne kršćane Biblija nije Božja Objava, pa čak ni neposredni izvor Božje Objave. Kršćanstvo naime, nije religija knjige poput islama. Bit kršćanstva nije u tome da se uzme jedna knjiga, bez obzira koliko sveta i pobožna bila, i da se onda ljude upućuje da se ravnaju po toj knjizi. Naprotiv, kršćanstvo je religija Osobe. Božja Objava u kršćanstvu nije knjiga Svetog Pisma, već Osoba – Bogočovjek Isus Krist.
            Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On sam je, cijelom svojom ličnošću, Božja Objava ljudima u apsolutnom smislu te riječi. Samom svojom osobom i pojavom, svojim mislima, riječima, djelima, načinom života, On otkriva čovjeku tko je i kakav je Bog, te upućuje čovjeka prema Bogu. Cilj kršćanstva nije prilagoditi sebe knjizi – Bibliji, već Osobi – Kristu. Kršćanin je pozvan da u Kristu prepozna Božju Objavu, da se sakramentalno sjedini s Njim u Njegovoj Crkvi, te da nasljeduje Kristov stil života – da misli kako je Krist mislio, govori kako je Krist govorio, osjeća kako je Krist osjećao, djeluje kako je Krist djelovao. Drugim riječima, da se zaodjene Kristom, okristovi, postane mali Krist na ovome svijetu, promijeni samog sebe po liku Kristovu. Sve crkvene knjige, uključujući Bibliju, imaju svoju vrijednost samo utoliko koliko upućuju na Krista. One svjedoče za Njega, i one su samo pomagalo da se dođe k Njemu. Da netko spali sve Biblije na svijetu, kršćanstvo bi i dalje živjelo, kao što je živjelo i prvih stoljeća bez današnje Biblije. Jer, kršćani trebaju biti žive Biblije.
            Svoju Objavu Krist je ostavio svojoj Crkvi, kojoj na čelu stoje apostoli i njihovi nasljednici – biskupi. Crkva nije samo skup ljudi koji „slijede Krista“ poput političke stranke ili građanske udruge. Ona je Tijelo Kristovo, živi organizam sastavljen od ljudi, mistično povezanih Duhom Svetim međusobno i s Kristom. Kako je povijesni Krist bio Božja Objava na zemlji među ljudima, tako je Njegovo Tijelo – Crkva, i danas Božja Objava ljudima. Crkva pravoslavna je produžetak Kristov na zemlji, Njegov vidljivi dio u našem svijetu. Ona je jezik i ruke Duha Svetoga, Njegovo oruđe kojim On djeluje na zemlji. Kao nositeljica Duha Svetoga, kao ona koja je pričešću sjedinjena s Kristom, Pravoslavna Crkva je puni nositelj Njegove Objave, i jedini legitimni tumač te Objave.
            Ovu Kristovu Objavu Pravoslavna Crkva živi, tumači i objavljuje svijetu kroz Svetu Predaju ili Tradiciju. Predaja ili Tradicija u Crkvi nije skup starinskih pobožnih običaja, već prenošenje ljudima života u Duhu Svetomu, života Kristovog. Kroz Svetu Predaju Pravoslavna Crkva neprekidno objavljuje ljudima Istinu Božju, donesenu u Kristu prije 2 000 godina.
            U Svetu Predaju ulazi, kao prvo, Sveto Pismo, kao temeljni, zapisani i kanonski dio Predaje. Potom u nju spadaju simboli vjere (Vjerovanje), zatim dogmatske definicije i kanoni priznatih crkvenih sabora (općih i krajevnih), zatim liturgijski tekstovi i djela Svetih Otaca Crkve. To bi bio uži dio Predaje. U širem smislu u nju spadaju ikonografija, hagiografija i asketika, i uopće sve pravovjerno i moralno ispravno u Crkvi.
            Sveta Predaja, kao skup prvotno usmenog, a zatim i pismenog nauka Krista i Njegovih apostola, je starija od Biblije. Biblija kakvu danas imamo je samo prvi i iskristalizirani dio Predaje, odnosno, korpus sačuvanih apostolskih spisa. Zato je heretična protestantska teza o Bibliji kao o jedinoj Božjoj riječi i normi vjere. Međutim, jednako su neprihvatljivi i katolički izrazi o Bibliji i Predaji kao o dva ravnopravna i odvojena izvora Objave. Jer Biblija je nastala od Predaje, zapisivanjem Predaje, i to strogo u okvirima Crkve. Biblija nije pala s neba i dostavljena Crkvi, već su je pisali članovi Pravoslavne Crkve, iz crkvenog i za Crkvu. Naposljetku, sama Crkva je svojim autoritetom, na Saborima, proglasila kanon (popis knjiga) Biblije. Biblija je kreacija Pravoslavne Crkve, ona je pravoslavna knjiga.
            Bibliju Pravoslavna Crkva smatra nadahnutom od Duha Svetoga. Ovaj pojam „nadahnuće od Duha Svetoga“ treba ispravno shvatiti. On ne znači da su autori Biblije imali neku privatnu objavu, koju je zatim prepoznala i prihvatila Crkva. „Nadahnuće od Duha Svetoga“ zapravo znači da je ta knjiga od Crkve, jer Duh Sveti svojom posvetnom i otkupljujućom milošću djeluje isključivo u Pravoslavnoj Crkvi. On je djelovao na autore da pišu, na prepisivače da rade ispravne prijepise, na crkvene zajednice pod vodstvom biskupa da te knjige prepoznaju i prihvate, te je na kraju kroz crkvene Sabore kanonizirao Bibliju kakvu danas poznajemo. Svi ti ljudi su bili „sviralo Duha Svetoga“. Izrazi „Biblija je djelo Duha Svetoga“ i „Biblija je djelo Crkve“ su istoznačni.
            Ovo sve vrijedi i za Stari zavjet, koji je postojao prije Utjelovljenja Kristova. Njega je također inspirirao Bog posredstvom anđela, i on je također posve ovisan o Kristu, jer je pripremao za Krista i svjedočio za Njega. Starozavjetna Crkva – Izrael, je imala također svoju veliku Predaju, hramsko i sinagogalno bogoslužje, i Sveto Pismo Starog zavjeta. Od svega toga, Pravoslavna Crkva je, autoritetom Kristovim, u Duhu Svetomu, u cjelini zadržala samo Sveto Pismo Starog zavjeta, i to u kršćanskoj interpretaciji. Štoviše, Stari zavjet do pojave Crkve uopće nije imao svoj ustaljeni kanon knjiga, nego je Crkva vođena Duhom Svetim od nekoliko predloženih kanona preuzela jedan.
            Prema tome, Biblija je pravoslavna knjiga, u svemu posve harmonično uklopljena u cjelinu Pravoslavne Crkve. Tumačena izvan konteksta Svete Predaje i Pravoslavne Crkve, Biblija nužno vodi u zabludu.

Kanon Biblije
            Kanon Biblije je popis biblijskih knjiga. Biblija je naime zbirka knjiga, i sama grčka riječ biblia jest plural. Riječ „kanon“ znači mjeru, mjerilo, ili pravilo, ili zakon; prvotno je označavala trsku za mjerenje duljine. Kada biblijske knjige nazivamo kanonskim, tada kažemo da se radi o knjigama koje su u kanonu Crkve, tj., u strogim i nepromjenjivim granicama vjerovanja Pravoslavne Crkve. Nadahnute su od Duha Svetoga, što smo maloprije objasnili, te imaju za autore apostole i proroke, dakle, izravne prijenosnike Božje Objave, i to je ono što ih razlikuje od ostale crkvene literature.
            Inače, što se tiče najstarije kršćanske literature, starozavjetne i apostolske, koja prethodi apostolskim i crkvenim Ocima, možemo je podijeliti na dvije kategorije: na kanonske knjige i na apokrife. Kanonske knjige dalje dijelimo na protokanonske i deuterokanonske knjige, dok apokrife dijelimo na pravovjerne ili ortodoksne ili pravoslavne apokrife, i na krivovjerne ili heterodoksne ili heretičke apokrife.
            Kanonske knjige smo objasnili. One su nepogrešivi i bogonadahnuti izvor vjere, i od Crkve uvrštene u Bibliju. Kanon Novog zavjeta pravoslavni kršćani dijele s pripadnicima ostalih kršćanskih konfesija. On se sastoji od 27 knjiga: Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku, Evanđelje po Luki, Evanđelje po Ivanu, Djela apostolska, Poslanica Rimljanima, Prva poslanica Korinćanima, Druga poslanica Korinćanima, Poslanica Galaćanima, Poslanica Efežanima, Poslanica Filipljanima, Poslanica Kološanima, Prva poslanica Solunjanima, Druga poslanica Solunjanima, Prva poslanica Timoteju, Druga poslanica Timoteju, Poslanica Titu, Poslanica Filemonu, Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, Prva Petrova poslanica, Druga Petrova poslanica, Prva Ivanova poslanica, Druga Ivanova poslanica, Treća Ivanova poslanica, Judina poslanica i Otkrivenje Ivanovo.
            Što se Starog zavjeta tiče, njegove knjige dijelimo na protokanonske i deuterokanonske. Protokanonske knjige su one knjige koje je Pravoslavna Crkva otpočetka prihvaćala kao kanonske bez ikakve zadrške. Radi se o knjigama koje su nastale u doba djelovanja starozavjetnih proroka, od Mojsija do tzv. Velike sinagoge, u doba Ezre (5. st. pr. Kr.). Pisane su na hebrejskom jeziku, osim nekih poglavlja Danijela i Ezre, koja su pisana na aramejskom. Ima ih 39, i taj kanon prihvaćaju današnji Židovi i protestanti, s tim da ih Židovi drugačije broje i spajaju međusobno, pa ih imaju 22 (po broju slova hebrejske abecede). To su: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon, Jošua, Knjiga o Sucima, Ruta, Prva knjiga o Samuelu, Druga knjiga o Samuelu, Prva knjiga o Kraljevima, Druga Knjiga o Kraljevima, Prva knjiga Ljetopisa, Druga knjiga Ljetopisa, Ezra, Nehemija, Estera, Job, Psalmi, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Izaija, Jeremija, Tužaljke, Ezekiel, Daniel, Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija.
            Pravoslavna Crkva u svom starozavjetnom kanonu ima, osim ovih protokanonskih, i deuterokanonske knjige. One su nastale nakon razdoblja proroka, neke na grčkom jeziku, a neke su došle do nas u grčkom prijevodu, a u Stari zavjet su uvrštene u I.st.pr.Kr., u egipatskoj Aleksandriji, u grčki prijevod Starog zavjeta kojim se koristila židovska dijaspora – Septuagintu (LXX). Ima ih 11, od toga prve spominjemo: Tobija, Judita, Sirah, Baruh, Knjiga Mudrosti, Prva knjiga o Makabejcima i Druga knjiga o Makabejcima, te grčki dodaci Danijelu i Esteri. Ovu deuterokanonsku literaturu ima i Katolička Crkva, kao i Pravoslavna. Međutim, pravoslavni kanon ima u sebi sve knjige Septuaginte, pa tako i ostatak deuterokanona, kojeg nema u katoličkim Biblijama: Druga Ezrina, Treća Ezrina, Treća knjiga o Makabejcima, Četvrta knjiga o Makabejcima, psalam 151 i Manašeova molitva. Osim toga, postoje i u pravoslavnim Biblijama neke specifičnosti kod brojanja, npr. poslanica Jeremijina se često odvaja od knjige proroka Baruha kao posebna knjiga. Ili, kod Grka ima običaj da se sve knjige Biblije grupiraju u 33 knjige, po godinama Kristova života.
            Prema tome, pravoslavlje ima najširi kanon Biblije, odnosno, 11 starozavjetnih knjiga i nekoliko odlomaka iz drugih, koje odbacuju protestanti, a i od katoličkog kanona je širi za četiri knjige i dva dodatka. Ovo je, kako sam prije napisao, posve legitimno. Jer, u vrijeme kada je nastala Crkva, Židovi nisu imali usuglašen kanon. Osim toga kanona, imali su i obilnu usmenu i pisanu Predaju, koja se također zasnivala na starozavjetnoj Objavi. Naposljetku, čak i oni Židovi koji su deuterokanonske knjige isključivali iz kanona, nisu ih smatrali heretičkima, niti ih zabranjivali, već ih poštovali kao dio Predaje. Ovu prividnu konfuziju je naslijedila i Pravoslavna Crkva, pa su neki sveti Oci, sabori i mjesne Crkve prvih stoljeća, i na Istoku i na Zapadu, prihvaćali samo uži, palestinski kanon Starog zavjeta, neki samo neke, a drugi sve deuterokanonske knjige. Ali, kao i Židovi, čak i oni dijelovi Crkve koji su ih isključivali iz kanona, ipak su ih poštivali kao korisne i pobožne knjige, kao dio Predaje. One su se uvijek čuvale u Crkvi, i čuvaju se i danas.
            Uži kanon od 39 knjiga kakav imaju Židovi i protestanti, ne može obvezivati Pravoslavnu Crkvu, jer su njega definirali rabini nakon pojave Crkve. Međutim, Crkva ne podliježe rabinskom autoritetu, nego, kao sljednik starozavjetnog Izraela, odlučuje što će od toga starozavjetnog Izraela preuzeti, i vođena Duhom Svetim, opredijelila se za kanon Septuaginte, koji sadrži i spomenutu deuterokanonsku literaturu.
            Bilo je i u kasnija vremena slučajeva ispuštanja deuterokanonskih knjiga iz Biblije. Tako kod Srba glasoviti prijevod Đure Daničića nema spomenutih knjiga. Međutim, njegov prijevod niti nije bio službeni crkveni prijevod; on ga je učinio privatno, u suradnji s protestantskim biblijskim društvom i po njemačkom protestantskom predlošku. Službena Biblija SPC je uvijek bila stara Biblija na crkvenoslavenskom jeziku, i ona je uvijek uključivala deuterokanonske knjige. Današnje službeno sinodsko izdanje na srpskom jeziku iz 2010.g. sadrži i deuterokanonske knjige. Oko njihove kanoničnosti dakle nema nikakvih prijepora, niti Pravoslavna Crkva radi ikakvu razliku između protokanonskih i deuterokanonskih knjiga. Ta podjela je čisto titularne naravi.
            Manje je poznato da i Novi zavjet ima svojevrsnu deuterokanonsku literaturu. Naime, neke knjige poput Otkrivenja ili Poslanice Hebrejima su također dugo vremena bile predmet spora.
            Što se tiče apokrifnih knjiga, one, iako potječu iz apostolskog i proročkog doba, i starije su od otačke literature, ipak nisu uvrštene u kanon Biblije. Naime, u njima, ili ima pogrešaka i krivih učenja u vjeri i moralu, ili pak ne potječu od apostola, odnosno, lažno se predstavljaju imenima pojedinih apostola, proroka ili drugih velikana vjere. Vrlo često se uopće ne bave temeljnim stvarima bitnima za spasenje, već pokušavaju zadovoljiti ljudsku znatiželju o stvarima kojih nema u kanonskim knjigama.
            Ako apokrifi sadrže zablude i greške u vjerskom i moralnom učenju, tada se radi o krivovjernim, heretičkim, heterodoksnim apokrifima, i oni su zabranjeni i osuđeni od Crkve. Ako su pravovjerni i pobožni, a nemaju proročko i apostolsko porijeklo, onda se radi o pravovjernim apokrifima, koji su dio crkvene Predaje. Dakle, sve što je apokrifno, ne mora nužno biti i krivovjerno. Često postoje i dvije varijante jednog te istog apokrifa, pravovjerna i krivovjerna. Znalo se događati da su crkveni ljudi čak pročišćavali neke apokrife, da bi se mogli čitati u Crkvi, ili su ih koristili samo djelomično, ispravne dijelove. Neki od apokrifa su privremeno čak bili u kanonu Biblije nekih mjesnih Crkava. Pravovjerni apokrifi su izvršili ogroman utjecaj na crkvenu Predaju, ikonografiju i hagiografiju. Mnogo angelologije i demonologije potječe iz njih, npr. iz Henokove knjige. Protoevanđelje Jakovljevo je apokrif, ali na njemu se zasniva blagdan Uvoda u hram Bogorodice; ono svjedoči trajno Marijino djevičanstvo; donosi imena Joakima i Ane, roditelja Marijinih. Djela Pavla i Tekle izvršila su ogroman utjecaj na kršćansku umjetnost, pridonijela su kultu ove svetice, a donijela i opis Pavlova fizičkog izgleda. Djela Ivanova su najstariji svjedok o služenju Euharistije za pokojne. Uglavnom ovi apokrifi su stoljećima čuvani i proučavani u Crkvi, zapadnoj i istočnoj. Ne treba ni spominjati koliki su dragocjeni izvor povijesnih informacija o ranoj Crkvi. No, pravilo vjere nisu, zato ih je Crkva isključila iz kanona, i ograničeno koristila kao dodatni izvor povijesnih i tehničkih informacija.
            Kako je tekao povijesni razvoj nastanka kanona možete pročitati u odličnom kratkom osvrtu: Što je bilo prije, Biblija ili Crkva?

Tumačenje i korištenje Biblije
            Tumačenje i korištenje Biblije u Pravoslavnoj Crkvi prirodno izvire iz njezinog položaja u Crkvi, kojeg smo malo prije opisali. Pošto je Biblija kanonska i nadahnuta, ona je riječ Božja, te se u tom svojstvu čita i tumači u crkvama. Ovo je važno istaknuti, jer je bogoslužje prirodno mjesto Biblije u Pravoslavnoj Crkvi.
            Za svaki sakrament i bogoslužni čin u Pravoslavnoj Crkvi propisana su biblijska čitanja. Liturgijska čitanja su određena i za svaki dan u godini, tako da se praktički čitav Novi zavjet pročita na bogoslužjima. Izuzetak je Otkrivenje Ivanovo, koje se na Liturgiji ne čita, dok se starozavjetne knjige čitaju na večernjama uoči blagdana i kroz korizmu, pošto Stari zavjet ima karakter priprave. Čitav psaltir izmoli se u jednom tjednu, a u korizmi i dvaput. Cijela Liturgija je prožeta citatima iz Svetog Pisma; izbrojeno ih je oko dvije stotine.
            Posebna se pažnja daje Evanđelju. Knjiga koja sadrži evanđelja (evanđelistar), tiska se posebno, i ima status glavne knjige u svakoj crkvi, te stoji na oltaru svake pravoslavne crkve. Po odredbama Crkve, ona je velika svetinja, u rangu svetih ikona i križa; ona je jedna vrsta ikone Kristove. Zato se pobožno nosi u procesiji na svakoj Liturgiji, pobožno čita uz pratnju svijeća i kadionice, te na bdijenjima izlaže vjernicima na čašćenje. Njome se i blagoslivlja vjernike.
            Što se tiče tumačenja Biblije, pošto je ona nastala od crkvene Predaje, posve je jasno da se može tumačiti samo u kontekstu cijele Predaje i nauka Crkve. Pošto je Biblija nastala unutar Pravoslavne Crkve, jedino je ista Crkva njezin autentični tumač. Prema tome, protestantski princip, da Bibliju svatko tumači sam, otpada u Pravoslavnoj Crkvi.
            Kaže sv. Vicencije Lerinski: „Pismo ne shvaćaju svi jednako, već ga jedan tumači ovako, a drugi drugačije, tako da se iz njega može izvući onoliko smislova koliko ima i glava. A zato je i neophodno rukovoditi se crkvenim razumijevanjem.“ 
            Sv. Ignacije Brjančaninov: „Ne usuđuj se sam tumačiti evanđelje i druge knjige Svetog Pisma. Nemoj se drznuti sam tumačiti evanđelje i druge knjige Svetog Pisma. Pismo koje je izrečeno preko svetih proroka i apostola, nije izrečeno proizvoljno, nego po nadahnuću Duha Svetoga (2 Pt 1, 21). Kako onda nije bezumno tumačiti ga proizvoljno? Duh Sveti, koji je preko Proroka i Apostola izrekao riječ Božju, tumačio ga je preko Svetih Otaca. I riječ Božja i njeno tumačenje – jesu dar Duha Svetoga. Sveta Pravoslavna Crkva prihvaća samo to jedno tumačenje! Njena istinska djeca primaju samo to jedno tumačenje!“  „Duh je dao Sveto Pismo, i jedino ga Duh može protumačiti. Bogom nadahnuti muževi, Sveti Oci, protumačili su ga. Zato svatko tko želi zadobiti istinsko poznavanje Svetog Pisma, treba čitati Svete Oce. Ako se ograničite samo na čitanje Svetog Pisma, onda ćete ga obavezno shvaćati i objašnjavati proizvoljno. Na taj način neminovno nećete moći izbjeći zablude“.
Konačno, i kanon 6., trulskog Sabora, sadržan u Nomokanonu Pravoslavne Crkve: „…i kad se porodi kakav spor o nekome mjestu u Svetome Pismu, neka nikako drugačije to mjesto ne tumače, nego kako su ga izložili u svojim spisima svjetlila Crkve i učitelji, i s tim spisima neka se većma zadovoljavaju, nego li svojim riječima“.
Iako Pravoslavne Crkva ne zabranjuje povijesne i kritičke metode tumačenja Biblije, ipak daje prednost, kao što vidimo iz kanona, tumačenju Biblije svetih Otaca. To znači, da pravoslavac, kada tumači Bibliju, uz nju treba čitati biblijske komentare i tumačenja velikih učitelja Crkve: sv. Ivana Zlatoustog, sv. Bazilija Velikog, i drugih. On treba usvajati njihova tumačenja, a ako sam nešto tumači, to treba činiti u njihovom duhu i po njihovim principima. To je zato što je sam Duh Sveti preko Crkve kanonizirao ova tumačenja kao mjerodavna. Uistinu, pošto je Sveto Pismo pisano Duhom Svetim, čak i unutar Crkve ga mogu vjerodostojno tumačiti samo ljudi koji žive po tom istom Duhu, a to su sveci. Njihova tumačenja ne može u pravoslavlju zamijeniti nikakva akademska znanost. Čitajući riječ Duha Svetoga unutar Tijela Kristova - Crkve, i razumijevajući je na način svetaca, i mi se mijenjamo na sliku Kristovu.


ponedjeljak, 11. prosinca 2017.

Nikako na zelenu granu




            Izašao je na portalu bitno.net članak koji prenosi demanti tzv. „Kijevske patrijaršije“, nepravoslavne raskolničke vjerske zajednice na teritoriju Ukrajine, a povodom pisma poglavara te vjerske zajednice, Filareta, sv. Arhijerejskom Saboru Ruske Pravoslavne Crkve (komentar tog obraćanja smo donijeli).
            Na samom početku članka autor proglašava: „Ovih je dana najvažnije upravno tijelo Ruske pravoslavne Crkve, Sveti arhijerejski sabor, izdalo lažno priopćenje o navodnom pokajanju patrijarha Filareta Denisenka, predstojnika Ukrajinske pravoslavne Crkve Kijevskog patrijarhata, koja nije priznata od drugih pravoslavnih Crkava.“
            Mi smo već pisali o nekim prilično teškim riječima na račun pravoslavnih crkvenih poglavara, koje su iznesene na tom portalu. Sada se to opet nažalost nastavlja, jer, kako kaže članak, sabor svih biskupa najveće pravoslavne Crkve na svijetu donosi lažna priopćenja. Ako je laž u moralnom smislu svjesno izrečena neistina ili obmana s ciljem nanošenja štete drugome, tada se očito tvrdi da je većina pravoslavnog svjetskog episkopata u stanju izreći svjesnu i namjernu obmanu i time štetiti drugim ljudima. Što znači da Pravoslavnu Crkvu vode licemjeri, koji su eto, nakon zaziva Duha Svetoga, molitve i Euharistije, spremni obmanjivati javnost.
            Osim što se radi o lažljivcima, članak nam sugerira da se radi o prilično lošim lažljivcima, pošto lažu o stvari koja je javna i lako provjerljiva.
            Neću ulaziti sada u pitanja kanoničnosti i raskola u pravoslavlju, i zbog čega nema nikakve šanse da tzv. „Kijevska patrijaršija“ u ovakvom stanju i obliku ikada postane dio Pravoslavne Crkve; o tome smo pisali gomile materijala. No, prozivati najveću pravoslavnu Crkvu na svijetu za nekakva nepostojeća lažna priopćenja? Zašto? Zato što je javnost u Ukrajini interpretirala Filaretovo pismo kao pokajničko, pa se sada „Kijevska patrijaršija“ mora opravdavati svojim sljedbenicima?
            RPC nije „priopćila da je patrijarh Filaret službeno zatražio oprost od nje“, što je vidljivo iz službenog priopćenja: link
            Što je Filaret pisao, dostupno je i javno:

            O svemu se oglasio i mitropolit Ilarion, koji predsjeda komisiji za odnose s Filaretovom zajednicom:
„Povodom nepreciznih informacija nekih agencija da je Filaret tražio "pomilovanje", mitropolit Ilarion i nadbiskup irpenski Kliment, predsjednik Sinodalnog informativnog odjela UPC, održali su kraću konferenciju za tisak, na kojoj su naglasili da "pomilovanje" nije crkveni termin, da se u pismu bivšeg Filareta govori o "uspostavljanju euharistijskog jedinstva" i "oproštenju" zbog čega je Sabor RPC i odgovorio na njega. Nigdje se ne spominje zahtjev za autokefalijom (što se spominje u naknadnom priopćenju "Kijevskog patrijarhata"), i dijalog se može voditi samo bez preduvjeta, naglasio je mitropolit Ilarion. Svjesni smo da u "Kijevskom patrijarhatu" postoje ljudi različitog mišljenja i upravo se zato mora voditi dijalog. Samo pismo, napisano na običnom papiru, a ne na memorandumu u Moskvu su donijeli predstavnici Filaretovi na njegovu inicijativu. Nadbiskup Kliment je zamolio medije da profesionalno prate ovaj proces, imajući u vidu da u Ukrajini raskol traje već dugo i milijuni pravoslavnih stradaju zbog njega:"