utorak, 22. kolovoza 2017.

Pravoslavlje u Pakistanu





Pravoslavlje je u Pakistan stiglo sasvim nedavno, tek prije desetak godina. Zasad nema puno vjernika u toj zemlji, jedva da ih ima i tisuću (u populaciji od 194 milijuna ljudi). A samo su dva svećenika – o. Ivan Tanver iz Carigradske Crkve i o. Josip Faruk iz Ruske. Otac Josip je nedavno dolazio u goste u Rusiju. Za ruske novine je ispričao o životu svoje zajednice u Pakistanu.

- Oče Josipe, prvo nam ispričajte kako ste se vi našli u pravoslavlju. Jesu li vaši roditelji bili muslimani?
- Ne, moji roditelji su bili rimokatolici. I ja sam se školovao u rimokatoličkoj bogosloviji i pripremao se za ređenje, da postanem rimokatolički svećenik. Već tada sam se zainteresirao za pravoslavlje. Uspostavio sam veze s pravoslavnima u našoj zemlji, upoznao se s prvim hijerarhom Ruske Pravoslavne Zagranične Crkve, metropolitom Istočnoameričkim i Njujorškim Ilarionom. Godine 2011. vladika je poslao pravoslavnog svećenika iz Australije, o. Adriana Augustusa da nam propovijeda. On je Pakistance poučavao istinskoj vjeri i već u siječnju 2012. godine nam je ponovno došao i krstio je sve koji su se željeli pridružiti Crkvi. Ukupno sto sedamdeset i četvero, muškarce i žene svih uzrasta, i djecu. Ja i moji roditelji smo bili među njima. Već sljedećeg jutra služili smo prvu Liturgiju. A 2013. godine metropolit Ilarion me zaredio za svećenika.
 - Tko najviše prima pravoslavlje u Pakistanu? Ima li muslimana među novokrštenima?
- Ne, među muslimanima nema novokrštenih. Njima se ne dozvoljava mijenjati vjeru, to je zakonski kažnjivo, prelazak u kršćanstvo za njih je gotovo nemoguć – samo riskirajući zdravlje i život. Ljudi koji su većinom prihvatili pravoslavlje u prošlosti su bili rimokatolici, a nešto rjeđe protestanti. Mi možemo propovijedati među drugim kršćanima, a među muslimanima je zabranjeno.

Malo stado
- U Pakistanu postoje jaki radikalni pravci. Jeste li se vi osobno, kao i vaša župa, susretali s napadima od strane ekstremista ili možda, i same države?
- Kršćanstvo je druga, poslije hinduizma, vjerska manjina u Pakistanu. Stoga nas formalno država i ne dira. No, fundamentalisti mogu provocirati kršćane, okrivljavati ih za nepoštivanje proroka Muhameda, Kurana. A za bogohulstvo je u Pakistanu predviđena smrtna kazna. U stvari, mi nikada ne iznosimo mišljenje ni protiv islama, ni protiv Muhameda. U Pakistanu mogu djelovati i terorističke grupacije, npr. „Allahova vojska“ (očigledno sunitska organizacija „Džandola“, koja je povezana s nekim terorističkim napadima u Pakistanu i susjednom Iranu. – prim. prir.). Također, pojavljuju se i teroristi iz Afganistana. Fanatici pale crkve, organiziraju vlastita suđenja vjernicima. Godine 2011. je bio ubijen jedini kršćanski ministar Šahbaz Bati koji je štitio kršćanku Asiju Bibi osuđenu na smrt zbog bogohulstva. A 2014. godine patrijarh Kiril je napisao pismo predsjedniku Pakistana u kojem ga je molio da uzme pod zaštitu vjernike u toj zemlji i da pomiluje ženu koja je osuđena na smrt. Stvar do sada nije riješena.
- Je li se konkretno vaša župa susretala s provokacijama ili napadima?
- Ne, s napadima se nismo suočavali. Gospodin nas čuva. Osjećamo Božju zaštitu. „Ne boj se, stado malo“ govori Krist (Lk 12, 32). Osjećamo se kao takvo malo stado. Vjernika ima sve više, sada imam već 365 župljana.

Pakistanska župa
- Koliko često se obavljaju bogoslužja u vašoj zajednici?
- Svake subote je bdijenje, a svake nedjelje je Liturgija. Ljudi se ispovijedaju i pričešćuju. Ponekad poslije Liturgije krstim one koji žele primiti pravoslavlje. Poslije bogoslužja imamo zajedničku trpezu.
- Pri hramu postoji nedjeljna škola? Čime se još župa i vi kao pastir, bavite, van bogoslužja?
- Poslije svake Liturgije imamo vjeronaučne lekcije, tumačimo Sveto Pismo, razgovaramo o vjeri. Također, imamo specijalni obrazovni centar za žene, koji je dobio ime u čast sv. Matrone Moskovske. U Pakistanu su veliki problemi sa ženskim obrazovanjem, pristup školovanju ženama je praktično zatvoren. A žene-kršćanke mogu biti nasilno obraćene u islam kroz prisilni brak s muslimanom. Stoga nam dolaze ne samo naše župljanke, već i žene i djevojke iz drugih Crkava – rimokatoličke, protestantske. Mi ih učimo ne samo osnovama vjere, već i čitati i pisati, da se razumiju u pravna pitanja, da se brane od seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, zbog toga što je to također veliki problem. Neke koje pohađaju satove primaju sv. Krštenje zajedno s rođacima. Na Uskrs sam krstio četiri takve obitelji. Trudim se da s vremena na vrijeme posjetim svaku vjerničku obitelj u Sargodi. Obavezno obilazim ukoliko se neko razbolio i pomažem u skladu sa svojim mogućnostima. Važno je da nitko od župljana ne ostane bez pažnje. Osjećam da moji posjeti jačaju vjeru kod ljudi. Većina mojih župljana, iako i nema obrazovanje, ipak njihova nada u Boga i njihova obična vjera su veoma snažni. Oni dobro razlikuju likove svetih na ikonama, ne samo opće kršćanske - kao Mariju Egipćanku ili Ivana Zlatoustog, već i one kanonizirane u Ruskoj Crkvi. Ukoliko im pokažem npr. ovu ikonu Ivana Kronštatskog, oni će sigurno reći tko je on.
- Jesu li vam župljani govorili zbog čega ih je baš pravoslavlje privuklo?
- Bliska im je i sviđa im se sama pravoslavna tradicija. Vole čitanje Svetoga Pisma i pjevanje za vrijeme bogoslužja. Veoma vole kada svećenik kadi. Sa zadovoljstvom sudjeluju u svim sakramentima i obredima, na sprovodu, krštenju, vjenčanju. Govore da za vrijeme Liturgije osjećaju prisutnost anđela.
- Kako jednostavna, pomalo naivna, no iskrena vjera.
- Da, kod nas se čak i čuda događaju. Ispričat ću vam o jednom takvom slučaju. Kad još nisam imao župni „ured“ svoje ikone sam podijelio župljanima. Jedna obitelj je dobila ikonu Serafima Sarovskog. A kada se pojavilo župno mjesto, gdje bi se mogli okupljati (a to je kod mene u kući), zamolio sam da vrate ikone, kako bi ih postavio, ne bi li ih ljudi vidjeli i bili sretni. Poslije dva dana primio sam poziv od te obitelji: „Oče Josipe, u nevolji smo, tata se razbolio. Svako jutro je počinjao tako što se križao ispred te ikone i molio se. Sada nema te ikone i on je pao na postelju“. Ja sam, naravno, vratio ikonu toj obitelji i njihov otac je ozdravio.
- Od čega živi svećenik u Pakistanu? Od priloga vjernika, ili je prisiljen negdje raditi?
- Moji župljani su veoma siromašni ljudi. Samo mali broj njih je obrazovan. Deset godina sam u školi predavao engleski jezik i socijalne nauke, no župne obaveze mi sada oduzimaju čitavo vrijeme, te sam dao otkaz. Sada predajem ženama u centru sv. Matrone. A supruga je nastavila raditi u školi.
- Usput, plaća li se u Pakistanu obrazovanje?
- U Pakistanu postoje razne škole, i državne i privatne. I privatne škole se također razlikuju, postoje i one za bogate, i one za siromašne. Ja sam predavao u običnoj privatnoj školi za siromašne Pakistance. Tamo su se školovali kako muslimani, tako i kršćani, to je dozvoljeno. Kršćani sebi ne mogu dozvoliti skupe privatne škole, zbog toga što su kršćani u Pakistanu tradicionalno veoma siromašni.

Put iz Islamabada u Moskvu
- Održava li Pravoslavna Crkva u Pakistanu odnose s drugim konfesijama?
- U dobrom smo odnosu i s rimokatolicima i s lokalnim katoličkim biskupom. S protestantima nisu tako topli odnosi. Imamo i pravoslavne koji su iz protestantskih obitelji, i ukoliko je tamo neki događaj, svadba ili sahrana, i nas naravno zovu. No u globalu, nemamo bliske odnose s protestantima. Iako obični ljudi ne pridaju poseban značaj konfesionalnim razlikama. A za inovjerce mi smo svi kršćani, oni ne razumiju tko je rimokatolik, tko pravoslavan, a tko je protestant. Svi mi koji smo u manjini se i trudimo biti zajedno. To je jedino što nas spašava. Zajedno istupamo u zaštitu građanskih i socijalnih prava, za nas je važno da se ujedinimo u toj atmosferi. Na mnogim konferencijama predstavljam metropolita Istočnoameričkog i Njujorškog Ilariona i uvijek ističem da pravoslavlje propovijeda o potrebi očuvanja mira, da ono poziva vjernike da pokažu trpljenje, poniznost, ljubav jednih prema drugima, da se sačuva mir u svakodnevnom životu.
- Kažite nam nešto o vašim dojmovima s putovanja po Rusiji.
- U vašoj zemlji osjećam posebno dobar odnos i ljubav ljudi prema vjeri. U svim crkvama u kojima sam bio, vidio sam da se vjernici pobožno odnose prema blagdanu Kristovog Uskrsnuća. U rimokatolicizmu je ipak više poštovan Božić. U pravoslavlju – Uskrs. Stoga mi je drago da se u ovim uskršnjim danima nalazim zajedno s vama. U Rusiju me pozvao pravoslavni misionar Vladimir Kuzin. On je sakupio novac za kartu. Dugo nisam uspio dobiti vizu, uspio sam tek iz četvrtog puta. Bio sam u Moskvi, Sergijevom Pasadu, služio u Bogojavljenskoj katedrali u Jelohovu, i u Nikola-Ugrešskom samostanu. Poslije toga smo otišli u Murom, jer mi je Vladimir želio pokazati život prave, neukrašene Rusije, te smo se prošetali po gradu i u Trojickom hramu poklonili relikvijama sv. Petra i Febronije. Posjetili smo grad Vladimir. U Petrogradu me Vladimir vodio u Ermitaž, a jučer smo putovali u Viricu. Činilo mi se da je sve ovo san, da je nemoguće da mi se sve ovo događa. Obraćam se Rusiji i Crkvi s molbom, treba nam više misionara i svećenika, jer je rečeno: „Idite, dakle, i propovijedajte svim narodima...“ (Mt 28, 19). Pakistanu je potrebna propovijed.

izvor: prijateljboziji.com

ponedjeljak, 21. kolovoza 2017.

Konferencija kanonskih pravoslavnih biskupa SAD-a povodom nasilja u Charlottesvilleu





Konferencija kanonskih pravoslavnih biskupa Sjedinjenih Američkih Država stoji uza sve ljude dobre volje koji osuđuju nasilje iz mržnje, i žali zbog  gubitka života do kojih je došlo uslijed sramnih nastojanja da se promovira rasna čistoća i njeguje bjelačka supremacionistička ideologija u Charlottesvilleu u Virginiji.

Pravoslavna Crkva izričito izjavljuje da ne promovira, ne štiti niti odobrava sudjelovanje u takvim represivnim činovima mržnje, rasizma i diskriminacije, te ističe da takva uvjerenja i ponašanja nemaju mjesto u bilo kojoj zajednici zasnovanoj na poštovanju zakona i vjere u Boga Ljubavi.

Suština kršćanskog Evanđelja i duha pravoslavne Predaje u potpunosti je i očigledno nespojiva s ideologijama koje proglašavaju superiornost bilo koje rase nad drugom. Naš Bog nije pristran, niti gleda na to tko je tko (Pnz 10, 17, Rim 2, 11). Gospodin naš Isus Krist je srušio pregradu koja je rastavljala, tj. neprijateljstvo koje je odvajalo ljude od Boga i ljude jedne od drugih (Ef 2, 14). U Kristu Isusu Crkva ispovijeda da nema više ni Židova ni Grka, nema više roba ni slobodnoga, nema više muškog ni ženskog, jer smo svi jedan (čovjek) u Kristu Isusu (Gal 3, 28). Pored toga, pozivamo jedni druge da ne sudjelujemo u besplodnim djelima tame, nego da ih još razotkrivamo (Ef 5, 11). A što je tama, ako ne mržnja? Onaj tko mrzi brata svog, u tami je  i u tami hodi (1 Iv 2, 11)!

S tim u vezi, godine 1872. pravoslavni biskupi iz cijelog svijeta sabrali su se u Carigradu i osudili sve oblike ksenofobije i šovinizma (etnofiletizam). Složili su se da poticanje rasne ili nacionalne nadmoći i etničkih predrasuda ili neslaganja u Crkvi Kristovoj treba biti osuđeno kao suprotno svetim učenjima Kristovog Evanđelja i svetih kanona Crkve, i to je  izričito osuđeno kao krivovjerje, kao  očigledan oblik lažnog učenja.

Na kraju, takve akcije kojih smo bili svjedoci posljednjih dana, od strane samoproklamiranih bjelačkih supremacionista, neonacista i raznih rasista i fašista, predstavljaju izdaju suštinskih ljudskih  vrijednosti ljubavi i solidarnosti. S tim na umu, iskreno se molimo za obitelji onih koji su izgubili život ili su stradali pri ovim tragičnim događajima. Međutim, nismo ni za bilo koji oblik osvete ili odmazde bilo koje grupe ili pojedinca. Zbog toga, apeliramo na svakog čovjeka dobre volje, a naročito na vođe naše velike nacije, da razmotre i primjene načine pomirenja različitosti, kako bismo se uzdigli iznad svake diskriminacije u našoj povijesti, danas i ubuduće.

izvor: spc.rs

petak, 18. kolovoza 2017.

Krsna slava




            Danas ćemo predstaviti jedan naročiti običaj u pravoslavlju naših krajeva, običaj po kojemu su vjernici naše SPC prepoznatljivi, ne samo u nepravoslavnom, već i u pravoslavnom svijetu. Taj običaj je proslavljanje krsne slave. Što je to krsna slava?
            Riječ „slava“ u srpskom crkvenom jeziku ima svoje specifično značenje, naime, proslavu sveca zaštitnika. Slava je dakle svetac zaštitnik nekog mjesta, grada, župe itd. To je ono što Hrvati u Slavoniji zovu kirvaj ili kirbaj, u kajkavskim krajevima proštenje ili proščenje, u Dalmaciji fešta, u Moslavini i Bilogori kram. Parohijska slava je slavlje zaštitnika župe, hramovna slava je slavlje naslovnika crkve, eparhijska slava je slavlje zaštitnika biskupije, a također svoju slavu mogu imati i razna građanska udruženja, institucije itd. Krsna slava je svetac zaštitnik obitelji.
            Dakle, svaka pravoslavna obitelj ima svog sveca zaštitnika, i dotični svetac je njihova slava. Zato je jedna od najvažnijih stvari u pravoslavnom domaćinstvu slavska ikona – ikona dotičnog sveca. Ona se čuva kao najveća svetinja u kući, te visi u pravilu na istočnom zidu glavne prostorije u kući. Pred njom se pali kandilo – uljanica koja visi na zidu.
            Dan u koji pada dotični svetac zaštitnik, za pravoslavne je dan njihove krsne slave, prava obiteljska svetkovina, u rangu Božića ili Uskrsa. Zato taj dan treba pohoditi crkvu, pomoliti se, te se po mogućnosti ispovjediti i pričestiti. Također treba svećeniku predati popise imena živih i mrtvih članova obitelji da ih spomene na Liturgiji.
            Na taj dan se u crkvi ili u kući, ovisi o običaju, služi naročiti obred krsne slave. Obred vrši svećenik, u epitrahilju (štoli) pred slavskom ikonom i upaljenom svijećom. On nije improviziran; to je službeni liturgijski obred koji se kao takav tiska u službenim obrednicima SPC. Suštinu obreda čini blagoslov slavskog kolača, koljiva (slavskog žita) i vina (crnog). To su darovi koji predstavljaju žrtvu Bogu: obitelj prinosi Bogu plodove svoga rada, Bogu na slavu, svecu zaštitniku u čast, živim članovima na zdravlje i spasenje, mrtvima na pokoj.
            Slavski kolač je okrugla pogača peciva, spremljena po posebnoj recepturi, u njega se miješa blagoslovljena slavska voda. Na sebi ima utisnut isti onakav pečat, kao i euharistijski kruh za pričest, što ovom kolaču daje liturgijski karakter i utemeljenje. On simbolizira Krista. Koljivo ili slavsko žito je smjesa kuhane pšenice, šećera ili meda, te mljevenih oraha i drugih aromatičnih dodataka. Osim za slavu, sprema se i za sahrane i službu za mrtve. U slavskom obredu, u njemu gori zabodena svijeća, te se križoliko prelijeva vinom. Konačno, crno vino simbolizira Krv Kristovu.
            Po završetku obreda svi kušaju od blagoslovljenoga, a nakon toga kreće neformalno slavlje. Sam obred ima puno karakterističnih gesti (uzdizanje kolača, njegovo okretanje u zraku pri čemu svi sudjeluju, lomljenje, cjelivanje, prelijevanje vinom itd.). Ovaj obred se, osim na krsnoj, služi na svim ostalim slavama.
            Treba reći da krsna slava nije baština cijele Pravoslavne Crkve, već samo Srpske Pravoslavne Crkve – SPC. Ona je dakle, isključivo srpski običaj, te se smatra jednim od bitnijih dijelova srpskog nacionalnog identiteta (iako je u cijelosti ili samo nekim elementima prisutna i kod Makedonaca, djelomično Bugara, pa čak i muslimana Bošnjaka i Albanaca, te katolika Hrvata u Hercegovini, Boki i južnoj Dalmaciji). Nema Srbina bez krsne slave, ona je za Srbe znak identiteta, a zbog prakse nasljeđivanja slave s koljena na koljeno često i pouzdani znak nečijeg porijekla.
            Slava se nasljeđuje, te sin preuzima očevu slavu, i tako redom. Kći preuzima slavu muža, osim ako ostane u očevoj kući. Običaja vezanih uz slavu ima bezbroj, često variraju od kraja do kraja, tako da ih je teško sve i nabrojati.
            O porijeklu slave postoje razne teorije. Najčešća i najraširenija je da se radi o kršćanskoj zamjeni za nekadašnji kult mrtvih predaka i kućnih bogova poganskih Srba. Po toj teoriji, kada bi se neka obitelj, pleme ili klan pokrstilo, uzimalo bi, umjesto svojih kućnih bogova, kršćanskog sveca na čiji dan je bilo krštenje, kao svoga zaštitnika. Rečeno suvremenim teološkim rječnikom, „inkulturacija Evanđelja“.
            Ovaj običaj je sankcionirao i Sveti Arhijerejski Sabor SPC 15.05.1985.: "Budući da je Krsna slava blagdan "male Crkve", to jest obitelji, to je i najmanja obitelj treba slaviti. Kad se sin odvoji u posebno domaćinstvo, pogotovo kad se oženi, dužan je proslavljati Krsno ime, bez obzira što ga otac slavi u starom domu. U znak poštovanja roditelja, tako važnu stvar, kao što je osnivanje obitelji i samostalnost slavljenja Krsnog imena, sinovi su dužni o tome obavijestiti oca i zamoliti ga da im to blagoslovi. Ako bi otac odbio ili ne bi htio "predati" Slavu, sinovi se trebaju obratiti svećeniku u mjestu gdje žive, za savjet i blagoslov."
            Krsna slava je jedna od 27 elemenata nematerijalnog naslijeđa Srbije, a također je u tom svojstvu unijeta i na UNESCO-v popis svjetske baštine.
            Iako je krsna slava dio srpske etnologije, za nas je najbitnija ipak njezina duhovna dimenzija. Ona upečatljivo izražava status obitelji kao kućne crkve, kao male „župe“, malog hrama. U današnje vrijeme razaranja obiteljskog i bračnog života upravo njeno duhovno kršćansko značenje, važnije je nego ikad.

srijeda, 16. kolovoza 2017.

Što je to nafora?




            Kada netko nepravoslavan prvi puta posjeti pravoslavnu Liturgiju (Euharistiju), obično ga iznenadi što se na kraju, nakon blagoslova i otpusta, vjernicima dijele komadići kruha. Neki misle da je riječ o pričesti, a neki shvaćaju da nije, pitajući se što je to, i mogu li i oni pristupiti i uzeti toga kruha. O čemu se tu radi?
            Taj kruh, koji se vjernicima dijeli nakon Liturgije, nije pričest, nije Tijelo Kristovo, već se radi o običnom blagoslovljenom kruhu, koji se zove nafora ili antidor (grč. Άντίδωρον umjesto dara). Naime, u pravoslavnoj Euharistiji se koristi isključivo kvasni pšenični kruh, nikada beskvasni (hostije). U taj euharistijski kruh smije ići samo pšenično brašno, voda, sol i kvasac (u kvasac se može dodati malo šećera da brže skisne), mora biti okrugao (simbol božanske beskonačnosti) i sastavljen od dva dijela, prije pečenja položenih jedan na drugi (ova dvostrukost označava dvije Kristove naravi, ljudsku i božansku). Također se prije pečenja na ovaj kruh utisne kvadratični pečat, presječen križem na četiri manje kvadrata, u kojima se nalaze grčka slova IX, XC, NI, KA (što se obično tumači kao „Isus Krist Pobjednik“). Pečat mora biti kvadratičan, što zbog izgleda križa u njemu, što zbog simbolike materijalnog svijeta (četiri praelementa, četiri strane svijeta…) iz kojega je Krist uzeo Tijelo. Ovako pripremljen i opečaćen kruh se naziva prosfora. Prosfora ne smije biti prestara ili pokvarena, ali se ne preporučuje ni svježe pečena i vruća, zbog toga što se rosi. 


            Prije službenog početka Liturgije, svećenik privatno u svetištu crkve vrši obred pripreme darova – proskomidiju. Tijekom tog obreda, on izrezuje iz prosfore središnji dio s pečatom. Taj izvađeni dio se naziva Agnec (Jaganjac) i on se u tijeku Liturgije pretvara u Tijelo Kristovo. Iz ostatka prosfore svećenik vadi još niz manjih čestica u spomen Bogorodice, anđela, svetih, te živih i mrtvih za koje su mu vjernici predali imena da se služi. Ove čestice stoje na plitici uz Agnec, ali se ne pretvaraju u Tijelo Kristovo, već ih svećenik nakon Liturgije uranja u Krv Kristovu i konzumira, kod purifikacije.


            Preostali dio prosfore se svakako ne baca; pošto je prosfora kao cjelina prošla kroz prvi dio Liturgije, i taj ostatak se smatra blagoslovljenim. Njega poslužitelj reže na komadiće, i on se dijeli vjernicima nakon Liturgije kao blagoslovljeni kruh. Ukoliko, osobito kod velikih svečanosti, ponestane nafore, može se donijeti još prikladnog kruha, i poškropiti ga bogojavljenskom vodom.
            Postoje razne teorije o porijeklu ovog blagoslovljenog kruha, no najčešće se tumači kao ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi – agapa. Naime, rani kršćani bi na Euharistiju donosili svoje darove, najčešće hranu (ostatak ovoga je rimokatolička „lemozina“). Od te hrane bi se uzimalo kruha i vina za pričest, a ostatak bi se blagovao na agapi, gozbi ljubavi, liturgijskom obroku koji je obavezno dolazio nakon Euharistije.
            Naforu obavezno dijeli svećenik, na središnjim vratima ikonostasa (oltarne pregrade). Vjernici mu pristupaju u redu, križajući se, primajući je na dlanove ruku, i cjelivajući križ ili svećenikovu ruku nakon toga. Nafora se jede odmah u crkvi, natašte (kao i za pričest), pazeći da se ne prosipaju mrvice. Međutim, moguće ju je zamotati u rupčić i ponijeti kući, onima koji nisu mogli opravdano doći na Liturgiju. Također, moguće ju je sačuvati na taj način za sebe, ukoliko npr. odemo na neko putovanje ili slično, pa ne možemo nazočiti Liturgiji. Iako nafora nije pričest i ne može nadomjestiti Tijelo i Krv Kristovu, njeno konzumiranje u trenucima kada ne možemo na Liturgiju jest dragocjena poveznica sa samom Liturgijom. Katkad se uz dijeljenje nafore vjernicima pomazuje čelo blagoslovljenim uljem.
            Mogu li katolici i ostali nepravoslavni uzeti i blagovati naforu? Strogo govoreći, ne. To zabranjuju još Apostolske konstitucije (IV. st.), a od pravoslavnih kanona (crkvenih zakona) 8. kanon sv. Teofila Aleksandrijskog (on je zabranjuje čak i katekumenima). Svrha toga je ta, što je nafora blagoslovina (sakramental) Pravoslavne Crkve, a one su predviđene za pravoslavne vjernike, jer očituju jedinstvo Crkve; pretpostavlja se da će, netko tko želi uživati duhovne blagoslove jedinstva Pravoslavne Crkve, ući u nju. Međutim, od ovog pravila se u našim krajevima najčešće odstupa. Gdje se pojave dobronamjerni i pobožni katolici, u pravilu im se dozvoljava nafora, što je svakako pohvalan vid kršćanskog bratstva sa svim ljudima i simbol brige Crkve za svako ljudsko biće, po uzoru na Boga, koji nam svima daje hranu, bez razlike vjere.