Godišnjica masakra u Salniku

            Prošle nedjelje, 14.01.2018., navršile su se 73 godine od jezivog događaja kojim je gotovo uništena jedna od najstarijih i najsjeverozapadnijih srpskih pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj, ona u prigorskom selu Salnik.

            O parohiji (pravoslavnoj župi) u Salniku smo već pisali u člancima Pravoslavno Prigorje i Lipnica - pravoslavna oaza u Prigorju. Selo Salnik nalazi se usred rimokatoličkog, hrvatskog, kajkavskog Prigorja, na samoj međi vrbovečkog i zelinskog kraja. Naime, po rimokatoličkoj podjeli, samo mjesto Salnik pripada u rkt župu sv. Petra u Preseki (vrbovečki dekanat), a administrativno u grad sv. Ivan Zelinu, a također i ostala sela parohije gravitiraju Zelini, Vrbovcu i Rakovcu.

            Ova zajednica je vrlo stara, seže još u 16.st. Naseljavali su je kroz povijest ljudi s različitih strana: izvorni doseljenici (najvjerojatnije iz Crne Gore i istočne Hercegovine), Žumberčani koji nisu htjeli biti grkokatolici, kasniji doseljenici iz ostalih srpskih sela, te poneki Hrvati koji bi miješanim brakom postali pravoslavni. Obuhvaćala je sela Salnik, Lipnicu, Radoišče (Radovište), Valetić, Hudovo, Brezane i Lukovo (Vlaška Luka) kod Vrbovca, te mali broj pravoslavnih u okolici. Sve do Drugog svjetskog rata u Salniku je bio i stalni pravoslavni svećenik. Međunacionalni odnosi su bili dobri, te su čak i lokalni rimokatolici hodočastili sv. Petki u Salnik, moleći joj se da zaštiti urod od tuče.

            Uspostavom NDH 1941.g. dolaze teški dani za ovu malu i mirnu zajednicu. Da bismo bolje razumjeli stvar, moramo istaknuti da se radilo o mirnoj i malobrojnoj zajednici, koja nije mogla predstavljati nikakvu realnu vojnu opasnost za ogromno hrvatsko prostranstvo koje ju je okruživalo. Također, progoni su se dogodili prije bilo kakve organizirane partizanske borbe većih razmjera. Dakle, radilo se naprosto o želji da se pravoslavni unište. Prva je na udaru bila SPC. Paroh (pravoslavni župnik) u Salniku bio je Rus Venijamin Pavlovski, i on je odmah deportiran, s još jednim pravoslavnim veleposjednikom iz tog mjesta, 11.07.1941. Što se vjernika tiče, prvi ustaški plan je bio da se oni kolektivno isele u Srbiju, a u njihove kuće nasele Slovenci, koje su nacisti tjerali iz njihove domovine. Međutim, kako su deportacije Nijemci ipak obustavili, prešlo se na drugu opciju, a to je prevođenje na katoličku vjeru, što je za ustaše značilo i promjenu nacionalne pripadnosti. Zastrašeni narod sam je podnosio molbe za prijelaz, bilo ih je ukupno 224, od toga 223 u srpnju 1941., i jedna sljedeće godine. Najveći broj prijelaznika javio se župi sv. Jurja u Rakovcu. Treba naglasiti da nisu svi postali rimokatolici; njih 145 postali su grkokatolici. I danas ima starijih ljudi, u kojima živi gorko sjećanje iz djetinjstva kako je rimokatolički svećenik izvršio ovo masovno pokatoličavanje na skupu kod seoskog bunara. Oni koji su postali rimokatolici, ušli su pod jurisdikciju nadležnih župa, a oni koji su postali grkokatolici, postali su dio Križevačke eparhije, a jurisdikciju nad njima preuzela je uprava biskupijske ekonomije u Tkalcu kod Vrbovca, odnosno grkokatolički svećenik Ćiril Mudri, Rusin.

            Naravno, ovi prijelazi su posve nevažeći, pošto su učinjeni pod pritiskom, a ne dobrovoljno. Zato se često i pojavljuju različite brojke prijelaznika, a nije rijetkost da se i jedne te iste osobe nađu i u oba popisa, rimokatoličkom i grkokatoličkom. Ovo su dobro znale i katoličke crkvene vlasti, pa praktički i nisu organizirale neki poseban pastoral s tim ljudima; po svjedočanstvu seljaka, crkve su ostale zaključane do kraja rata, a parohijski dvor u Salniku je ipak zapaljen. Tako je narod bio lišen sakramenata.

            Seljaci iz susjednog Radoišča (Radovišta) su odbili pokatoličavanje, pa su stradali. Petorica su ubijena 08.08.1941. u logoru u Novom Marofu, dok su dvojica ubijena još 30.07.1941. u logoru Lepoglava. U selu su tako ostale samo žene, djeca, starci i jedan bolesni mladić, te su „svi podnieli molbe o prelazu na rimokatoličku vjeru“. Možemo zamisliti raspoloženje tih ljudi, koji su prisiljeni „primiti“ vjeru ubojica svojih muževa i očeva. Ubijeno je i sedam antifašistički raspoloženih Hrvata iz tog sela

            Kao što smo vidjeli, Salnik nije bio nikakav ratni cilj, iako je s jedne strane bila Preseka, glavno uporište partizana na vrbovečkom području, a s druge Zelina, drugo po jačini komunističko uporište na širem zagrebačkom području nakon Trešnjevke. Naime, većinu antifašista tih područja su činili Hrvati. Međutim, 14.01.1945., na samu julijansku Novu godinu, pred kraj rata, u Salnik upadaju ustaše iz Komina i Zeline, te vrše masovno ubojstvo civila, pljačku i palež. Detalji svjedočanstava se razlikuju, no, radilo se o organiziranoj akciji,  a ne ispadu grupe bandita. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da su pokolj izvršile regularne jedinice, da je selo bilo ciljano opkoljeno, i da su se poslužili varkom (partizanske kape), kao i da je bio pripremljen veći broj kola za odvoz opljačkane robe. Spaljeno je osam kuća i gospodarstava, a 14 mještana je ubijeno i zapaljeno u jednom štaglju. Po nekim svjedočanstvima, ljudi su u štaglju živi zapaljeni, a po drugima zaklani prije paljenja, dok je jedan ubijen rafalom. Najmlađa žrtva je imala 12, a najstarija 76 godina. Nije ih spasilo ni pokatoličavanje, a nije slučajno što se akcija izvela baš na julijansku Novu godinu.

            Trebala je stradati i susjedna Lipnica, i to na jedan Đurđevdan (sv. Juraj). Prema kazivanju seljaka, spasilo ih je to što se s ustašama nalazio i jedan njemački časnik. On je upitao zbog čega je selo tako okićeno (običaji Đurđevdana), na što mu seljaci odgovoriše: „u čast vašeg dolaska, gospodine“. Nijemca je to oraspoložilo, i tako je selo bilo pošteđeno.

            U nastavku donosimo pismeno svjedočanstvo pokojne Jovanke Ranilović, preuzeto s bloga Saveza antifašističkih boraca i antifašista Zeline:

U IME BAKE RANILOVIĆ JOVANKE:

„Obaviještena sam od strane boraca iz Zeline da vama kao mladima objasnim kako je to bilo 14.siječnja 1945 godine. Draga moja djeco, to vam je bio najteži dan u životu za ovaj narod u Salniku. U jutro oko 09,00 sati došli su narodni neprijatelji, ustaše u ogromnom broju sa oko 150 saonica jer je bio dubok snijeg, koje su bile pripremljene za pljačku i odvoz pokretnina. Bilježili su kuće koje su praznili i palili znakom zasjekanja sjekire u vrata, znali su koje su to kuće dokazane njim od domaćih izdajnika i pokupili starce i djecu govoreći da idu u školu na sastanak gdje ce im održati govor da ne surađuju sa partizanima, a iz škole su ih u stroju otjerali u štagalj gdje su ih zapalili.

Uz put je moj tata Magovac Pero opazio svojeg kolegu iz vojničkih dana koji je morao doći ovdje za podvoz za pljačku i predao mu mog sina Dušana starog 5 godina i tako je preostao živ, a druge dvoje djece su izgorjeli.

Znate kako je teško kad se opečete samo na jednom mjestu, a kakve su muke dok se peče cijelo tijelo.

Štagalj u kojem su ih pekli ako ga želite vidjeti može vam se pokazati. Iz zapaljenog štaglja čovjek koji se zvao Bubanović Vujo a bio je kurir, skočio je iz štaglja i par koraka dalje zaklali su ga.

Kosti koje su ostale jeli su psi, dok ih drugi dan nismo pokupili u jednu kutiju i zakopali na groblje na mjesto gdje je danas spomenik.“

            Danas, u samom Salniku više vjernika nema, ima samo crkva i groblje. Pa i taj osamljeni hram bez ljudi nije imao mira; 1992.g oštećen je eksplozivom.