ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Stradanje albanske Crkve u komunizmu




Njegovo Blaženstvo nadbiskup Anastazije (čiji životopis smo objavili nedavno) održao je u Rumunjskoj izlaganje o stradanju pravoslavnih kršćana u Albaniji. On ističe da je kršćanstvo doživljavalo kroz povijest mnoge progone, ali je u 20. st. progon kršćana bio nemilosrdan u onim zemljama gdje je prevladao komunistički i ateistički režim, a težina tog progona je zavisila od zemlje do zemlje.
Poslije povlačenja njemačkih okupatora iz Albanije u studenom 1944., komunistički režim Envera Hoxe počeo je nasilno progoniti svaku vrstu religije. Tijekom 23 godine ovi progoni su imali onaj klasični oblik kakav se mogao opaziti u Rusiji i jugoistočnoj Europi. Tako je kanonski nadbiskup albanski Kristofor stavljen u kućni pritvor, a 19. lipnja 1958. nađen je mrtav; navodno je umro od srčanog udara. Pajsije Vondikas, udovac i do tada biskup Korče, postavljen je za novog nadbiskupa.
U to vrijeme je u Tirani, u veljači 1950. sazvana crkveno-narodna skupština Pravoslavne Crkve da izglasa novu Uredbu kojom je Crkva stavljena pod punu državnu kontrolu. Shodno ovoj Uredbi, svako postavljanje u crkvenu službu, čak i đakonsko ređenje, morala je odobriti državna vlast. U ožujku 1966. Pajsije je preminuo i na nadbiskupski tron je došao Damjan, stari partizan, koji je, prema mišljenju mnogih uglednih teologa i svećenika, osobno doprinio uništavanju Crkve svojim naredbama i radnjama. Godine 1967. povukao se u mirovinu u Podgradec, gdje je umro 18. listopada 1973. U međuvremenu, nastojanja na ismijavanju Crkve i njenih služitelja intenzivirana su preko mnogih publikacija, filmova i kleveta.
Tijekom sljedeće 23 godine, 1967.-1990., progon svake religije bio je nemilosrdan. Uredbom od 22. studenoga 1967. Ustav Albanije je službeno ukinuo svako vjersko izražavanje. Stotine crkava je porušeno, neke su pretvorene u radionice, robne kuće, kina, klubove, staje i dr. Skoro svi samostani su bili razoreni ili korišteni za vojne potrebe.
U to vrijeme Albanska Crkva je imala, pored nadbiskupije, još tri biskupije, 19 biskupskih vikarijata, 330 župa i 25 samostana, ne računajući manje monaške zajednice. Svećenstvo je bilo desetkovano, a crkvena imovina (zemljišta, bogoslužne stvari i crkvene matice) konfiscirana. Strogo je bilo kažnjavano i najblaže izražavanje vjerskog uvjerenja – čuvanje ikona, vjerskih knjiga i drugih simbola. Tijekom 25 godina nitko nije zaređen za svećenika, i ono što je najstrašnije, izgubio se trag o svakom biskupu.
Međutim, u ta najtmurnija vremena nemilosrdnog bezbožničkog progona čuli su se neki šapati da neki pravoslavni na svoju ruku ispovijedaju vjeru. Sjećam se jednog tipičnog slučaja: „Otac Georgije je bio svećenik u mjestu Vuljaratis, selu na jugu blizu Đirokastra. Ranije je studirao za učitelja i agronoma, a kad je nastao bezbožnički progon, bio je prisiljen napustiti svoju svećeničku službu i raditi na izgradnji putova. Jednoga dana, dok se odmarao od teškog rada i sunčanice, njegov poznanik, odani pravoslavni vjernik iz susjednog sela, prišao mu je i prošaputao sažaljivo: „U svijetu ćete imati nevolje“. Otac Georgije je nježno podigao oči i dovršio taj biblijski stih: „Ali ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“(Iv 16, 33).  Drugi put fanatični sljedbenici ateističke partije ukopali su veliki križ nasred puta i tjerali oca Georgija da se penje na vrh križa. On se pobožno sagnuo pred njim, zagrlio ga rukama i cjelivao.
Drugi svećenik, otac Kozma Kirio, koji je također bio prisiljen raditi kao radnik i putovati uz mnoge opasnosti, bogoslužio je i tajno krštavao svakoga tko bi poželio. U mjestu Korđe, jedna grupa žena se okupljala u svojim domovima, zatvarale su prozore i veoma predostrožno  organizirale molitvene grupe.
Ismijavanje i uvrede bili su dio svakodnevne drame. Ateisti su progonili vjerne, stavljali ih na teške poslove, osuđivali na duge zatvorske kazne i ubijali ih. Nisu samo svećenici bili mučenici za vjeru, nego i svjetovnjaci, laici, čitave obitelji.
Kada je albanski komunistički režim prestao postojati 1991., Pravoslavna autokefalna Albanska Crkva našla se potpuno uništenom i nalikovala je na neku zapuštenu pustaru.
Izvor: spc.rs

Nema komentara:

Objavi komentar

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima