Robin Harris, pravoslavlje i komunizam

            Nedavno je kolumnist portala bitno.net Robin Harris objavio kolumnu o odnosu komunizma i religije. Veći dio ovog svog članka autor posvećuje opisu borbe marksističke ideologije protiv vjere, naročito katoličke. Međutim, na jednom mjestu osvrće se i na ulogu Pravoslavne Crkve u svemu tome, pripisujući joj određene stvari koje povijesno ne stoje. Taj njegov opis je ustvari školski primjer određenih široko rasprostranjenih predrasuda prema pravoslavlju, i zato ćemo ga sada prokomentirati.

            Ukratko, autor dijeli povijest Ruske Pravoslavne Crkve pod komunizmom na dva dijela: do 1943.g., i nakon toga. Za razdoblje do te godine uopćeno govori kako je religija nemilosrdno progonjena, kako je Crkvi otimana imovina i sl. Nakon toga, po njemu, dolazi do „dogovora“ između Staljina i RPC, kojim je Staljin nastojao „slomljenu“ RPC iskoristiti za potporu u „Domovinskom ratu“ (a ne domoljubnom kako ili autor krivo piše, ili prevoditeljica krivo prevodi), te kao „oružje protiv drugih denominacija“, posebno protiv Katoličke Crkve. Od te famozne godine, Pravoslavna Crkva je samo obični instrument u rukama komunista za borbu protiv „stvarnog neprijatelja“ – Katoličke Crkve.

            Što se tiče progona pravoslavlja pod komunizmom u SSSR-u, neupućeni čitatelj bi iz njegovog opisa mogao zaključiti da se radilo o relativno blagom progonu, kakav je postojao npr. protiv Katoličke Crkve u SFRJ 1970-ih. Zašto prešućivati da se u slučaju najveće pravoslavne Crkve (dakle, najvećeg dijela univerzalnog pravoslavlja), RPC, dogodio najteži progon i masakr nad kršćanima još od rimskih vremena? Pravoslavlje u SSSR-u u razdoblju 1917.-1943. nije bilo naprosto „progonjeno“. Ono je bilo sustavno uništavano. Čitava vanjska struktura Crkve je uništena. Broj ubijenih pravoslavnih kršćana procjenjuje se na 15 milijuna, od čega na desetke tisuća biskupa, svećenika i monaha. Mučenički su skončali i sam patrijarh i car (sakramentalno pomazani vladar). Na ogromnom ruskom prostranstvu ostalo je 1930-ih godina svega nekoliko biskupa i stotinjak crkava. Čitava jedna kultura, koja se gradila još od 10.st., bila je uništena. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli: neki u katakombama, neki u izbjeglištvu, a neki su pokušali spasiti što se spasiti da kroz pokušaj suživota s komunistima. Suditi o tome je teško, pošto nismo bili u njihovoj koži, i ne znamo kroz što su sve prolazili. Sigurno je da nitko u takvim uvjetima nije surađivao s komunistima iz uvjerenja ili ideala.

            Marksistička ideologija je u Rusiji općenito import sa Zapada. Od strane RPC je osuđena odmah nakon revolucije 1917.g., što je bio vrlo hrabar potez ruske Crkve u onim okolnostima.

            Prema tome, RPC do 1943.g. nije bila „slomljena“ kako to autor misli, već je, suočena s ogromnim gubicima i posvemašnjim uništenjem, nastavila živjeti na tri razine. Prva je bila Ruska Zagranična Crkva. Ona je bila sastavljena od višemilijunske ruske izbjegličke dijaspore, vrlo konzervativna, te se energično suprotstavljala komunizmu, upravo zahvaljujući slobodi u kojoj se nalazila. Druga razina je tzv. „katakombna“ ili „podzemna“ Crkva, koju su činili milijuni vjernika, koji su svoju vjeru ispovijedali u tajnosti, poput prvih kršćana u rimsko doba. Međutim, nisu svi ljudi sposobni za bijeg u strane zemlje, niti su svi ljudi sposobni za mučeništvo, niti su svi ljudi sposobni za stres i neprekidni rizik od mučeništva kojeg donosi katakombni način kršćanstva. Zato su takvi ljudi, maleni dio klera i vjernika, pokušali spasiti što se spasiti da, te pronaći neki modus vivendi s komunistima. To je bila treća razina života Crkve u Rusiji.

            Prema tome, ne može se prihvatiti pretenciozna tvrdnja da je RPC tobože bila instrument u rukama komunista, jer vidimo iz povijesnih činjenica da je najveći dio te Crkve ili mučenički stradao za Krista, ili nastavio živjeti svoje pravoslavno kršćanstvo u mukama dijaspore i izbjeglištva, ili riziku tajnog djelovanja u Rusiji. Ova treća razina, koja je „surađivala“ sa SSSR-om, naprosto je bila spas za ljude koji nisu bili u stanju nositi se s tegobama otvorenog progona. Naprosto, Crkva se i na taj način brine za svoje slabe članove.

            Ove stvari je mnogim katolicima teško shvatiti i prihvatiti, jer njihova Katolička Crkva nije nikada u cjelini bila zahvaćena ovakvim razaranjima, barem ne u drugom mileniju kršćanstva. Progoni su Katoličku Crkvu zahvaćali sporadično i uglavnom njene rubne dijelove (muslimani u Španjolskoj i na Balkanu, komunisti u nekim srednjoeuropskim zemljama, francuska i meksička revolucija itd.), pri čemu je Katolička Crkva itekako znala i uzvratiti (sjetimo se inkvizicije i vjerskih ratova) i štoviše nastupati kao osvajač i hegemon. Ne dovodeći u pitanje navedena stradanja katolika, treba istaknuti da nikada papa nije bio ubijen zajedno s kardinalima, nikada bazilika sv. Petra nije pretvorena u džamiju ili sportsku dvoranu, nikada nisu uništena svetišta u Lourdesu, Fatimi ili Asiziju, i nikada u cijeloj Katoličkoj Crkvi nije u par godina pobijeno 90% njenog klera. Zato su vrlo neumjesna dociranja pravoslavnim kršćanima, koji su imali mnogo teži, najteži od svih kršćana, križni put kroz povijest, a pogotovo je neumjesno ovakvu Crkvu mučenika nazivati instrumentom u rukama komunista. Ovo je tim neumjesnije, kada se zna da je i među katolicima u to doba bilo itekako suradnje s komunističkim vlastima.

            Katolička Crkva je od komunista stradala puno manje nego Pravoslavna. Dok je Pravoslavna Crkva stradavala isključivo zbog vjere, Katolička Crkva je puno stradavala i zbog političkih razloga, jer se na nju gledalo (zbog međunarodne umreženosti sa središtem u Rimu) kao na politički opasnu, a ne toliko religijski.

            Što se ukrajinskih grkokatolika tiče, tu se radi o jednom složenom problemu, koji se ne da podvesti pod „RPC je odigrala ključnu ulogu u komunističkom uništenju ukrajinskih grkokatolika“. Problem ukrajinskih grkokatolika je i stvorila Katolička Crkva svojim agresivnim djelovanjem prema pravoslavlju. Krajnji cilj tog djelovanja je ustvari bio: uništenje pravoslavlja, i pretvaranje cijele Rusije u grkokatoličku zemlju. Naravno da je u takvim okolnostima RPC uvijek zauzimala nepovjerljiv stav prema grkokatolicima zapadne Ukrajine . ne zato jer ih je mrzila (pravoslavlje nikada nije pokrenulo vjerski rat protiv Zapada), već zato jer je morala braniti svoju vjeru. Pogotovo ako se uzme u obzir kojim je sve nasiljem i smicalicama ta unija u Ukrajinu uvedena. Je li u tome svemu bilo loših postupaka dijela hijerarhije RPC? Svakako. No, spirala nasilja je pokrenuta davno prije, s katoličke strane.

            U Jugoslaviji je stradala od komunista i SPC. Ubijeno je 480 svećenika, jedan biskup, a gomila ih je robijala. Komunisti su prouzročili i crkveni raskol u Makedoniji (u kojem su se znali okoristiti i katolici). No, to je priča za neki opširniji članak.

            Pravoslavlje nikada nije pokleknulo pred nekršćanskim vjerama i ideologijama. Možda fizički porobljeno i uništavano, uvijek je sačuvalo onu neiskvarenu nit autentične kršćanske vjere i sakramenata. Sjetimo se da su u 20.st. samo dvije većinski pravoslavne zemlje bile slobodne (Grčka i Cipar), a svi ostali pravoslavni su bili ili manjina pod muslimanima, ili porobljeni od komunista, ili raspršeni u izbjeglištvu. Već ova činjenica sama po sebi svjedoči da je upravo pravoslavlje trn u oku Sotoni – što dovoljno govori o njegovoj autentičnosti.