Što je to nafora?

            Kada netko nepravoslavan prvi puta posjeti pravoslavnu Liturgiju (Euharistiju), obično ga iznenadi što se na kraju, nakon blagoslova i otpusta, vjernicima dijele komadići kruha. Neki misle da je riječ o pričesti, a neki shvaćaju da nije, pitajući se što je to, i mogu li i oni pristupiti i uzeti toga kruha. O čemu se tu radi?

            Taj kruh, koji se vjernicima dijeli nakon Liturgije, nije pričest, nije Tijelo Kristovo, već se radi o običnom blagoslovljenom kruhu, koji se zove nafora ili antidor (grč. Άντίδωρον – umjesto dara). Naime, u pravoslavnoj Euharistiji se koristi isključivo kvasni pšenični kruh, nikada beskvasni (hostije). U taj euharistijski kruh smije ići samo pšenično brašno, voda, sol i kvasac (u kvasac se može dodati malo šećera da brže skisne), mora biti okrugao (simbol božanske beskonačnosti) i sastavljen od dva dijela, prije pečenja položenih jedan na drugi (ova dvostrukost označava dvije Kristove naravi, ljudsku i božansku). Također se prije pečenja na ovaj kruh utisne kvadratični pečat, presječen križem na četiri manje kvadrata, u kojima se nalaze grčka slova IX, XC, NI, KA (što se obično tumači kao „Isus Krist Pobjednik“). Pečat mora biti kvadratičan, što zbog izgleda križa u njemu, što zbog simbolike materijalnog svijeta (četiri praelementa, četiri strane svijeta…) iz kojega je Krist uzeo Tijelo. Ovako pripremljen i opečaćen kruh se naziva prosfora. Prosfora ne smije biti prestara ili pokvarena, ali se ne preporučuje ni svježe pečena i vruća, zbog toga što se rosi. 

            Prije službenog početka Liturgije, svećenik privatno u svetištu crkve vrši obred pripreme darova – proskomidiju. Tijekom tog obreda, on izrezuje iz prosfore središnji dio s pečatom. Taj izvađeni dio se naziva Agnec (Jaganjac) i on se u tijeku Liturgije pretvara u Tijelo Kristovo. Iz ostatka prosfore svećenik vadi još niz manjih čestica u spomen Bogorodice, anđela, svetih, te živih i mrtvih za koje su mu vjernici predali imena da se služi. Ove čestice stoje na plitici uz Agnec, ali se ne pretvaraju u Tijelo Kristovo, već ih svećenik nakon Liturgije uranja u Krv Kristovu i konzumira, kod purifikacije.

            Preostali dio prosfore se svakako ne baca; pošto je prosfora kao cjelina prošla kroz prvi dio Liturgije, i taj ostatak se smatra blagoslovljenim. Njega poslužitelj reže na komadiće, i on se dijeli vjernicima nakon Liturgije kao blagoslovljeni kruh. Ukoliko, osobito kod velikih svečanosti, ponestane nafore, može se donijeti još prikladnog kruha, i poškropiti ga bogojavljenskom vodom.

            Postoje razne teorije o porijeklu ovog blagoslovljenog kruha, no najčešće se tumači kao ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi – agapa. Naime, rani kršćani bi na Euharistiju donosili svoje darove, najčešće hranu (ostatak ovoga je rimokatolička „lemozina“). Od te hrane bi se uzimalo kruha i vina za pričest, a ostatak bi se blagovao na agapi, gozbi ljubavi, liturgijskom obroku koji je obavezno dolazio nakon Euharistije.

            Naforu obavezno dijeli svećenik, na središnjim vratima ikonostasa (oltarne pregrade). Vjernici mu pristupaju u redu, križajući se, primajući je na dlanove ruku, i cjelivajući križ ili svećenikovu ruku nakon toga. Nafora se jede odmah u crkvi, natašte (kao i za pričest), pazeći da se ne prosipaju mrvice. Međutim, moguće ju je zamotati u rupčić i ponijeti kući, onima koji nisu mogli opravdano doći na Liturgiju. Također, moguće ju je sačuvati na taj način za sebe, ukoliko npr. odemo na neko putovanje ili slično, pa ne možemo nazočiti Liturgiji. Iako nafora nije pričest i ne može nadomjestiti Tijelo i Krv Kristovu, njeno konzumiranje u trenucima kada ne možemo na Liturgiju jest dragocjena poveznica sa samom Liturgijom. Katkad se uz dijeljenje nafore vjernicima pomazuje čelo blagoslovljenim uljem.

            Mogu li katolici i ostali nepravoslavni uzeti i blagovati naforu? Strogo govoreći, ne. To zabranjuju još Apostolske konstitucije (IV. st.), a od pravoslavnih kanona (crkvenih zakona) 8. kanon sv. Teofila Aleksandrijskog (on je zabranjuje čak i katekumenima). Svrha toga je ta, što je nafora blagoslovina (sakramental) Pravoslavne Crkve, a one su predviđene za pravoslavne vjernike, jer očituju jedinstvo Crkve; pretpostavlja se da će, netko tko želi uživati duhovne blagoslove jedinstva Pravoslavne Crkve, ući u nju. Međutim, od ovog pravila se u našim krajevima najčešće odstupa. Gdje se pojave dobronamjerni i pobožni katolici, u pravilu im se dozvoljava nafora, što je svakako pohvalan vid kršćanskog bratstva sa svim ljudima i simbol brige Crkve za svako ljudsko biće, po uzoru na Boga, koji nam svima daje hranu, bez razlike vjere.