Euharistijska čuda i pravoslavlje

            U katoličkoj duhovnoj tradiciji postoji zanimljiv fenomen euharistijskih čuda. Euharistijsko čudo je pojava, kada se za vrijeme mise dogodi neobjašnjiva pretvorba euharistijskih darova, kruha ili vina ili oba elementa, u stvarno ljudsko meso i/ili krv. Dotični elementi imaju trajnost, tj. ne kvare se, ne raspadaju, nego se čuvaju, javno štuju kao Tijelo i Krv Kristova, te im se pripisuju čudotvorna svojstva. Ima li ovoga u pravoslavlju, i što pravoslavlje kaže o tome?

            Euharistijska čuda postoje u i pravoslavlju. Postojala su u Pravoslavnoj Crkvi prije raskola 1054.g., i to podjednako u zapadnoj i istočnoj Crkvi, kao što postoje i nakon raskola, sve do danas. Nije ni čudno što se događaju; jer i pravoslavlje čvrsto vjeruje da se kruh i vino u Euharistiji uistinu pretvaraju u Tijelo i Krv.

            Ruski teolog o. Vadim Leonov u svojoj raspravi o Euharistiji donosi niz primjera euharistijskih čuda u pravoslavlju:

            „U Alfabetskom Pateriku predano je sljedeće kazivanje bogolikog[1] Arsenija Velikog: „Neki monah iz egipatskog skita[2] bio je pravedan čovjek. Međutim, uslijed svoje neukosti, pao je u zabludu u odnosu na svete Darove. Govorio je kako kršćanin u vrijeme Pričesti ne prima Tijelo Kristovo, nego njegov simbol u obliku kruha. Kada su dva skitska starca čula njegovo mišljenje, silno su se zabrinuli zbog spasenja svoga subrata. Znali su za njegovu jednostavnost i za veliki asketski trud, pa su došli kod njega i počeli ga uvjeravati: „Ne misli tako, brate, nego ispovijedaj prema predaji svete katoličke i apostolske Crkve. Mi vjerujemo da je kruh samo Tijelo Kristovo, a da je u čaši – sama Krv Kristova, i da to nipošto nisu samo njihovi znakovi. I nama je neshvatljivo kako kruh može biti Tijelo, no kako je Gospodin rekao: Ovo je Tijelo Moje, mi vjerujemo da je kruh istinsko Tijelo Kristovo”. „Ukoliko se iskustvom ne uvjerim u to, i dalje ću sumnjati”, ustrajao je onaj monah. „Hajdemo se tijekom čitavog sljedećeg tjedna moliti Bogu da nam On objasni ovu Tajnu, i mi vjerujemo da će nam Bog pomoći”, predložila su mu subraća iz skita.

Monah se suglasio, i njih trojica su se usamili u svojim ćelijama. Tjedan je prošao u usrdnim molitvama i duhovnim podvizima. Poslije sedam dana, starci su došli u hram. U vrijeme služenja Liturgije, otvorile su im se oči i njih trojica su, umjesto kruha, vidjeli Dijete Isusa, a umjesto monaha, koji je prinosio kruh, anđela koji je zaklao Dijete. Kada su pristupili pričestiti se sv. Tajnama, onom sumnjičavom monahu bilo je prinijeto krvavo meso. Kad ga je vidio, on se prestrašio i uzviknuo: „Gospodine, vjerujem da je kruh Tvoje Tijelo!” Istog trenutka, komadić krvavog mesa ponovno je po svom izgledu postao običan kruh. Pošto su se pričestila i ona dva starca iz skita, zahvalili su Bogu za čudo, a zatim rekli svom subratu, koji je zadobio vjeru: „Bog zna da ljudi ne mogu upotrijebiti sirovo meso, i zato je Svoje Tijelo prikrio obličjem kruha, a Krv obličjem vina”. Ovakva, čudesna urazumljivanja, ljudi su dobivali i u kasnijim stoljećima. U životopisu sv. Grgura Velikog[3] opisan je sljedeći slučaj. Jednom je neka znamenita Rimljanka, došavši u crkvu u kojoj je Liturgiju služio sv. Grgur Veliki, dala u oltar prosforu[4] za vršenje Tajne. Pred kraj bogoslužja, ona je zajedno s ostalim kršćanima pristupila svetoj Čaši. Kada je red došao na nju, ona se osmjehnula, začuvši kako svetac izgovara: „Predaje se životvorno Tijelo Gospodina našeg Isusa Krista”. „Zašto se ti smiješ”, upita je sv. Grgur. „Čudno mi je, vladiko[5], što ti kruh koji sam mijesila od brašna i svojim rukama, nazivaš tijelom našeg Gospodina Isusa Krista”, odgovorila je žena. Želeći u njeno srce ukorijeniti vjeru u Svetu Tajnu, sv. Grgur se pomolio Bogu. Istog trena se izgled izmijenio i svi su ugledali krvavo ljudsko meso. Kršćani u hramu ispunili su se pobožnim strahom i proslavili Boga, Koji je tim čudom još više ojačao njihovu vjeru. Njima se pridružila i uzročnica ovog događaja, koja je postala svjesna svoje zablude. Nakon što su, uslijed molitve sv. Grgura, sveti Darovi dobili svoj uobičajeni izgled, ona se s čvrstom vjerom pričestila Kristovim Tijelom i Krvlju. Evo još jednog primjera, iz XIX. st., koji je radi naše pouke ispripovijedao sv. Ignacije Brjančaninov. „Dimitrij Aleksandrovič Šepeljev nam je govorio o sebi: „Služio sam u Paževskom korpusu. Jednom, tijekom Velikog posta, dok su paževi postili i pristupali Svetim Tajnama, ja sam jednom prijatelju odlučno izrazio svoju nevjeru da su u kaležu Krv i Tijelo Kristovo. Kad sam primio svete Tajne, osjetio sam u ustima krvavo meso. Obuzeo me užas, nisam mogao progutati česticu. Svećenik je to primijetio, uveo me u oltar i ja sam tamo, držeći česticu u ustima, ispovjedio svoj grijeh, a onda, kad sam došao sebi, upotrijebio predane svete Darove”. I u naše vrijeme Bog dopušta slična iskušenja zbog malovjerja. Evo jednog izrazitog slučaja koji se nedavno dogodio nekom od studenata Moskovske Duhovne akademije. „Početkom 2002. g, mladi đakon, student Moskovske Duhovne akademije, služio je zajedno sa svećenikom u Petropavlovskom samostanu Sergijevog Posada. U vrijeme službe, obuzela ga je sumnja: pretvaraju li se uistinu kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu? Kad je završilo bogoslužje, pošao je k žrtveniku da bi upotrijebio Svete Darove. Prilazeći kaležu, iznenada je osjetio miris, neobičan za oltar. U početku, mladi službenik oltara nije bio ni svjestan na što ga taj miris podsjeća. Kada je shvatio, silno se začudio. Prije nego što je stupio u bogosloviju, bavio se lovom i dobro je poznavao miris svježe krvi. Upravo to je mirisalo oko žrtvenika! Đakon je podigao pokrovac s kaleža, pogledao unutra i užasnuo se. U kaležu su se nalazili stvarno Tijelo i Krv! Kada se pribrao, đakon je pozvao svećenika, koji je studirao zajedno s njim. Svećenik je pogledao u kalež i na njegovom licu mogli su se pročitati užas i zaprepaštenje. Mladi služitelji su se počeli savjetovati, ne znajući kako da postupe. Obratili su se za pomoć iskusnom svećeniku koji je, srećom, bio tu, u hramu. Kad se svećenik vlastitim očima uvjerio da se dogodilo čudo, strogo je pogledao mlade služitelje i upitao: „Tko je od vas danas tijekom službe posumnjao u istinitost pretvaranja kruha i vina u Kristovo Tijelo i Krv?” Đakon je istog trenutka priznao o svojim sumnjama. Svećenik mu je tada rekao: „Moli se Gospodinu da sveti Darovi dobiju svoj uobičajeni izgled i moli se sve dok se to ne dogodi!” Đakon je pao na koljena i počeo se moliti i to, kako se kasnije sjećao, s takvim žarom kao što se nikada u životu nije molio. Bog je čuo njegove molitve, pa su Kristovo Tijelo i Krv ponovno dobili izgled kruha i vina. Poslije ovog događaja, đakon je s velikim strahopoštovanjem prilazio svetinji”.“

Nakon ovih svjedočanstava možemo zaključiti kako se dvije Crkve slažu oko dvije stvari: da se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu, i da Bog katkad dopušta pojavu euharistijskog čuda. Dakle, i euharistijska čuda su sastavni i legitimni dio pravoslavne duhovne tradicije. Međutim, oko trećeg elementa, naime čuvanja i javnog štovanja bioloških čestica nastalih euharistijskim čudom, prestaje suglasnost katoličanstva i pravoslavlja. Praksa da se ovo meso i krv čudesnog porijekla čuva i štuje, strana je pravoslavnoj tradiciji, i postavlja neka ozbiljna pitanja.

Prema učenju Pravoslavne Crkve, Krist je ustanovio euharistijske Darove kako bi se ljudi njima pričešćivali. Ovo je njihova osnovna i temeljna svrha, i zato nikada u pravoslavnoj tradiciji nije bilo javnog kulta euharistijskih darova odvojenog od samog euharistijskog slavlja. Konkretno, u pravoslavlju ne postoji euharistijsko klanjanje, ni pokaznica, ni blagdan Tijelova, ni pojam euharistijskih procesija. Lijepo je to objasnio o. Aleksandar Šmeman u knjizi „Veliki post“:

„Valja napomenuti da se u ovome pravoslavna tradicija razlikuje od latinske prakse. Ona ne poznaje klanjanje (adoratio) euharistijskih darova mimo i van pričesti. Čuvanje Darova, koji se upotrebljavaju za pričešćivanje bolesnih ili za neke druge vanredne situacije je tradicija koja nikad nije bila osporavana u Pravoslavnoj Crkvi. Napomenuli smo da je u ranoj Crkvi čak postojala praksa privatnog „samopričešćivanja“ kod kuće. Na taj način imamo u pravoslavlju permanentnu prisutnost Darova i odsutnost njihovog obožavanja. Održavajući ova dva principa, Pravoslavna Crkva je izbjegla opasni sakramentalni racionalizam Zapada. Latini, potaknuti željom da nasuprot protestantima utvrde objektivnost „Kristove realne prisutnosti“ u euharistijskim Darovima, odvojili su njihovo štovanje od pričesti. Tako su širom otvorili vrata opasnom duhovnom zastranjenju od pravoga cilja Euharistije i same Crkve. Cilj Crkve i sv. Tajni (sakramenata) nije da „sakralizira“ dijelove i elemente materije. Da ih čini svetim i posvećenim, i kao takve ih suprotstavlja običnoj profanoj materiji. Umjesto toga ona ima za cilj učiniti da čovjekov život postane zajedništvo s Bogom, bogospoznaja i uznošenje u Carstvo Božje. Euharistijski Darovi su put i način toga zajedništva, hrana novoga života, no oni nisu sami sebi cilj. Jer „Carstvo Božje“ nije jelo ni piće, nego radost i mir u Duhu Svetome. Kao što u ovome životu hrana ispunjava svoju funkciju samo ako je upotrijebljena i pretvorena u život, tako nam je i novi život svijeta koji dolazi, dan preko sudjelovanja u „hrani besmrtnosti“. Pravoslavna Crkva dosljedno izbjegava svako klanjanje sv. Tajni (Sakramentu) van pričesti, zato što je jedino pravo klanjanje u tome, ako po prijemu Tijela i Krvi Kristove „djelujemo u ovome svijetu onako kako je Krist djelovao“. Što se tiče protestanata, oni u strahu od „magičnih“ primjesa teže „spiritualiziranju“ sv. Tajne do tih razmjera da negiraju danas prisutnost Tijela i Krvi Kristove u sv. Pričesti. Pravoslavna Crkva svojom praksom čuvanja svetih Darova drži pravu ravnotežu. Darovi su za pričešćivanje, ali realnost pričesti zavisi od realnosti Darova. Crkva ne istražuje na koji je način Krist prisutan u sv. Darovima. Ona zabranjuje da oni budu upotrijebljeni za bilo što drugo osim za pričest. Crkva, tako reći, i ne ispituje njihovo postojanje van pričesti, ali čvrsto vjeruje - isto kao što je Carstvo nebesko koje treba doći „već u nama“, kao što se Krist uznio na nebo i sjedi s desne strane Oca, a ipak je s nama do kraja svijeta, da je i pričest s Kristom i Njegovim Carstvom, hrana besmrtnosti, već prisutna u Crkvi.“

Ako su euharistijski Darovi samo za pričešćivanje, onda je i njihovo čudesno pretvaranje u meso i krv nešto izvanredno i neuobičajeno. Vidimo iz citiranih opisa da je ono za pravoslavne zapravo loš znak. Takva čuda se događaju kao plod nevjere i grijeha, odnosno sumnje u tajnu euharistijske pretvorbe. Takva čuda se također ne događaju svima; sigurno ima mnogo sumnjičavaca u Crkvi; već samo onima za koje Bog vidi da će im dotično čudo obnoviti vjeru. Zato pravoslavni, puni strahopoštovanja, ne mogu ovo meso i krv pohraniti u pokaznice i javno štovati, već, kako vidimo iz spomenutih opisa, skrušeno mole Boga da se grijeh nevjere oprosti, da se narodu vjera ojača, i da se meso i krv vrate u prilike kruha i vina, kako bi se ljudi njima pričestili. Misao da se posjeduju Kristove relikvije, za pravoslavni um je, najblaže rečeno, čudna.

Prema pravoslavnom shvaćanju, Prisutnost Kristova u Euharistiji je stvar vjere, a vjera ne počiva na dokazima, već na nutarnjem čovjekovom povjerenju u Boga. Ukoliko posjedujemo trajnu Kristovu relikviju kao plod euharistijskog čuda, tada, očito, iz područja vjere prelazimo u područje dokaza. Jer, ako vidiš pred sobom očiti, trajni i neobjašnjivi čudesni znak, preostaje ti ili povjerovati, ili ne povjerovati. Ako ne vjeruješ na takav vidljiv znak, kakav si onda čovjek? Odnosno, možemo li reći da se tu radi o svojevrsnom pritisku na ljudsku savjest i slobodu? Kršćanin vjeruje u uskrsnuće, euharistijsku Prisutnost i slično, ne na osnovu dokaza, već dajući nutarnji pristanak vjere svjedočanstvu Crkve, i ne zato jer je dobio egzaktne dokaze; „blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, kaže Krist. Osim što se može počiniti potencijalno nasilje nad čovjekom i savješću, što s onim ljudima koji usprkos ovom čudu ne prihvaćaju vjeru u Euharistiju? Je li onda takvim ljudima nametnut dodatni grijeh izravnog odbacivanja Otajstva?

Krist nije ozdravio sve gubavce svog vremena, i nije oživio sve mrtve; i ona čuda koja je učinio, na neke su imala efekt spasenja, a na neke efekt osude. Čuda su tako i u kršćanstvu nešto izvanredno, a ne redovito; nešto iznimno, a ne u pravilu; rijetkost, a ne trajno stanje. Ona se događaju ako se baš moraju dogoditi, i to samo na onim ljudima za koje Bog vidi da su potrebni toga.

Istina, postoje i u pravoslavlju čuda koja se periodički događaju: uskrsni oganj u Jeruzalemu, kefalonijske zmije ili mirotočive ikone. Ali u slučaju čuvanja euharistijskih čuda imamo čovjekovo nastojanje da sačuva trajno stanje čuda, što nije prirodno za kršćanstvo. Jer i jeruzalemski oganj se spontano jednom godišnje spusti na molitvu patrijarha, koji nema nakanu moliti za njega; i ikone i relikvije toče ulje spontano, neovisno o čovjeku. Međutim, ovdje sam čovjek zatvara čudo u svoju pokaznicu, i tako proizvodi stanje koje bi bilo usporedivo s npr., kada bi se na molitvu biskupa kao apostolskih nasljednika, stalno umnožavao kruh da se hrane gladni. Jednostavno, koliko god pobožno izgledalo, ne uklapa se u kršćansku perspektivu, a da ne govorimo koliko materija Euharistije nije usporediva s ikonama i svetačkim moćima, ili kefalonijskim zmijama.

Drugi veliki problem jest pitanje statusa tih pretvorenih čestica i njihovog odnosa prema realnom Kristu, postojećem na nebu. Pojam Kristovih relikvija je stran kršćanstvu; ono vjeruje da je Krist uskrsnuo, i da je s preobraženim Tijelom sada na nebu. Naravno, Njegovo zemaljsko Tijelo, Crkva, čuva određene relikvije Njegovog preduskrsnog ovozemaljskog Tijela: ostaci sasušene Krvi na Torinskom platnu i slično. Takve stvari su legitimne, jer je i Kristovo Tijelo prije uskrsnuća podlijegalo fizičkim zakonima: brijao se, šišao, rezao nokte, plakao, krvario itd. Međutim, nakon uskrsnuća on posjeduje preobraženo, produhovljeno Tijelo, koje izlazi iz zakona našeg prostora i vremena. Ukoliko mi sada tvrdimo da trajno posjedujemo komade njegovog mesa i krvi, u kakvom odnosu oni stoje prema Njemu? Jer, ne potječu od preduskrsnog povijesnog Kristovog Tijela. Nastali su preobrazbom materije kruha i vina. Jesu li možda od sadašnjeg preobraženog Tijela? Ali nisu Njegov dio, i ne pokazuju nikakve znakove uskrsne preobraženosti. Djeluju kao obična ovozemaljska nepreobražena krv i meso, s tim što pokazuju neka čudesna i neobjašnjiva svojstva. Štoviše, podložna su sablazni manipulacije: medicinskih istraživanja, otkrivanja krve grupe, strukture stanica, možda i genetike. Hoće li netko teoretski moći i klonirati Krista? Gdje je kraj takvom ponašanju? Ako ta krv i meso nisu od povijesnog preduskrsnog Tijela, ni od postuskrsnog preobraženog, od čega su?

Pravoslavna Crkva je izdala i konkretne upute svećenicima kako postupati u slučaju euharistijskog čuda: 

„Ako bi Agnec[6] izgubio svoj prijašnji oblik kruha, pa se umjesto njega pojavi u obliku tijela, mesa, ili u obliku djeteta; vino u obliku ljudske krvi, onda neka se svećenik time ne pričešćuje, jer to nisu pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga, koje se pojavilo uslijed nevjere svećenikove ili zbog nekog drugog uzroka. U ovom pak slučaju, svećenik neka prije svega pažljivo i pobožno ukloni na stranu taj Agnec, pa neka uzme drugu prosforu i propisno izvadi drugi, novi Agnec. Potom da od riječi iz Služebnika: „So sini i ni blaženimi silami… “ sve ostalo dovrši, kako je ranije kazano, tj. posveti Agnec i njime se pričesti. Na isti način, neka svećenik isto tako postupi ako bi se i posvećeno vino u sv. Kaležu čudesno pretvorilo u običnu prirodnu krv ljudsku, tj. neka tu krv izlije u čisti sud, pa u sv. Kalež ulije vina i malo vode, pa propisno posveti, kako je ranije kazano. No, ako bi čudesno pretvoreni Agnec u meso i vino u krv, kroz kratko vrijeme dobili prvotni svoj izgled – Agnec izgled kruha, a krv izgled vina, onda svećenik neka ne sprema drugi Agnec, ni posvećuje drugo vino, nego neka to upotrijebi. Ali ako bi prijašnji Agnec i dalje ostao u obliku mesa, a vino u obliku krvi, onda neka postupi kako je malo čas kazano, a potom neka odmah izvijesti svoju pretpostavljenu vlast i očekuje njihovu daljnju uputu.“ (episkop Melentije Timočki: Pravilnik – pomoćna bogoslužna knjiga. Na temelju „Učitelnog izvestija“.).

Obratimo pažnju na riječi „to nisu pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga“, „zbog nevjere“, „obična ljudska krv“ i slično.

Treba spomenuti i jednu povijesnu okolnost. Naime, najstariji slučaj čuvanja ovih elemenata na Zapadu i njihovog javnog štovanja seže u 8.st., u grad Lanciano u Italiji. Dakle, čak i kronološki, ovaj fenomen predstavlja novinu u kršćanstvu, i počinje rasti i napredovati s odvajanjem od pravoslavlja Zapadne Crkve.

Pravoslavlje dakle priznaje mogućnost euharistijskog čuda. No, ono ima privremeni i ograničeni karakter; nastalo kao plod nevjere, dakle, smrtnog grijeha, i ispunivši misiju obraćenja čovjeka, ono se mora vratiti u redovitost pričesti, u skladu s Kristovim riječima: „Uzmite i jedite…uzmite i pijte“.

---

[1] Crkvenoslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe, koji su se „upodobili“, postali slični Bogu.

[2] Manja monaška nastamba.

[3] Rimski papa.

[4] Euharistijski kruh.

[5] Naziv za biskupa, grč. despota.

[6] Euharistijski kruh za pretvorbu.