subota, 29. srpnja 2017.

Svetac i škorpioni



  

Prvi čovjek, Adam, živio je u miru sa životinjama koje su ga okruživale, i koje su bile posve pitome i miroljubive. Tako će jednog dana, kada Bog obnovi svijet, uskrsli ljudski rod ponovno živjeti u miru s pitomim i dobroćudnim životinjskim svijetom oko sebe. Umeđuvremenu, pravoslavni sveci su živi znak tog budućeg svijeta - jer i životinje osjećaju njihovu svetost.

Ćilim i škorpioni
Jednoga dana kada sam došao u Starčevu ćeliju, on je ležao na krevetu; povrh pokrivača kojima je obično bio pokriven, nalazio se nekakav stari, iz­bu­šeni ćilim. Malo se začudih zbog toga. Iako ni­šta nisam rekao o tome, Starac je shvatio moje misli, pa mi kaže: „Promatraš ovaj stari ćilim, pa se pitaš zašto sam ga prebacio preko sebe. Veoma volim ovaj ćilim jer on ima bogatu povijest. Mojem starcu ga je poklonila njegova baka, iz svoga miraza, a starac ga je poklonio meni, kao blagoslov, kada sam bio njegov poslušnik. Otada se nikada od njega nisam odvajao. Kada sam bio na Sve­toj Gori, prostirao sam ga na pod svoje ćelije i lijegao preko njega spavati. Noću, međutim, kada je nastupala hladnoća, dolazili bi škorpioni i skrivali se ispod ćilima jer su tu nalazili toplinu. Ujutro kad bih se probudio, pažljivo sam ustajao sa ćilima, uzimao metlu i polako istjeri­vao škorpione iz moje ćelije ne povrijedivši pri tom nijednog. Sljedeće noći škorpioni bi opet dola­zili ugrijati se”.
Divio sam se, i istovremeno ježio, slušajući ovu priču; zamišljao sam Starca kako blaženo spa­va na škorpionima. Sputavao sam, međutim, svoj užas misleći kako su škorpioni vjerojatno bili ma­li i stoga bezopasni. Nedugo zatim, Starac us­tade s kreveta i predloži mi da pođem s njim u šetnju u obližnju šumu. Dok smo šutke koračali, prebirao sam po svojim mislima ne bih li našao neku prigodnu temu o kojoj bismo razgovarali. Sta­rac, međutim, prekide moje misli rekavši: „I ne­moj misliti da su škorpioni o kojima sam ti go­vorio, bili mali. Bili su obični, dosta veliki”. Tog trenutka sjetio sam se prikladnih riječi iz e­vanđelja, te rekoh: „Starče, na Vama su se obisti­ni­le riječi Kristove: ,Evo vam dajem vlast da sta­jete na zmije i škorpione, i na svu silu vražju, i ništa vam neće nauditi’ (Lk 10,19)”. Starac mi na to ljutito uzvrati: „Ne govori takve stvari, čovječe! Krist je to rekao za sedamdesetoricu svojih uče­nika; nije to rekao za mene”.
(iz knjige: Starac Porfirije, asket ljubavi i vidoviti čudotvorac)

petak, 28. srpnja 2017.

O svećeničkom blagoslovu




Zaređeni službenici (to jest ljudi koji su kroz sakrament sv. Reda dobili milost Duha Svetoga radi svećeničkog služenja Kristovoj Crkvi) – biskupi (arhijereji) i svećenici (jereji) nas osjenjuju znakom križa. To osjenjivanje se naziva blagoslov.
Kada nas svećenik ili biskup blagoslovi rukom, onda on tako spaja prste da oni predstavljaju slova IC XC, to jest Isus Krist (kao na slici). To znači da nas preko svećenika blagoslovi Sam Gospodin naš Isus Krist. I zato blagoslov svećenika trebamo primati sa strahopoštovanjem.
Kada u Crkvi svećenici osjenjuju narod Križem ili Evanđeljem, ikonom ili Kaležom, onda se svi križaju i prave pojasni poklon (duboki naklon), a kada osjenjuju svijećama, blagoslivljaju rukom ili kade, izgovaraju riječi općeg blagoslova “Mir svima” i druge, onda treba napraviti pojasni poklon bez znaka križa; tada ne treba sklapati svoje ruke kako se to radi pri osobnom blagoslovu, a tim više ne prinositi ih ustima ili grudima.
Da bi se dobio osobni blagoslov od svećenika ili biskupa, treba križoliko sklopiti ruke: desni dlan preko lijevog okrenuti nagore, izgovarajući riječi: “Oče (ili Vladiko, ako je biskup) blagoslovite”. Dobivši blagoslov, cjelivamo ruku koja nas blagoslivlja, - cjelivamo je kao nevidljivu ruku Samog Krista Spasitelja. Kako kaže sv. Ivan Zlatousti, “ne blagoslivlja čovjek, već Bog njegovom rukom i jezikom”. To je jasno i iz svećenikovih riječi: “Bog neka blagoslovi!” Prizivaj Božji blagoslov ne samo u važnim stvarima i opasnim poduhvatima, već i u svim običnim životnim radnjama: na hranu kako bi je jeo na zdravlje; na svoj častan rad i uopće za svaki tvoj dobar početak, kako bi on bio uspješan; na put kako bi bio sretan; na svoju djecu kako bi ona rasla u vjeri i pobožnosti; na svoju imovinu kako bi se ona umnožila na dobro tvoje i tvojih bližnjih.
 Bez Božjeg blagoslova nijedno djelo ne može imati uspjeha. I zato su se naši pobožni preci trudili svaki posao započinjati poslije molitve i primivši svećenički blagoslov.
izvor: manastir Lepavina

četvrtak, 27. srpnja 2017.

Ikona Bogorodice Trojeručice



Prije nekoliko dana proslavili smo blagdan ikone Bogorodice Trojeručice, najveće svetinje u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Donosimo danas kratki opis i povijest ove po mnogočemu jedinstvene i unikatne ikone:
Ikona „Bogorodica Trojeručica“ je najpoštovanija ikona u Srba, jedna od najpoštovanijih u cjelokupnom kršćanskom i pravoslavnom svijetu i najpoštovanija u Hilandaru[1].  Dar Božji.
Ova sveta ikona Presvete Bogorodice bijaše obiteljska dragocjenost sv. Ivana Damaščanskog[2]. On ju je čuvao u osobnoj kapelici, u svojoj kući u Damasku, početkom osmog stoljeća. Tada se cjelokupna Sirija nalazila pod vlašću Arapa - muslimana. Tadašnji kalif Damaska, prijestolnice Sirije, Valid (705.-715.), kao musliman, nije znao uređivati vjerske poslove kršćana Sirije. Stoga je u svojoj palači kao prvog savjetnika, za pitanja podčinjenog kršćanskog stanovništva Sirije, zaposlio, tada još uvijek, svjetovnjaka Ivana Damaščanskog, poštujući ga zbog velikog obrazovanja i čestitosti.
Upravo u to vrijeme, dakle početkom VIII. st., pojavila se hereza ikonoklazma[3], sa središtem u Carigradu. Njen pokretač je bio bizantski car Leon III. Izaurijski. Još uvijek svjetovnjak, Ivan Damaščanski je, pokretan božanskom revnošću, iz Damaska progonio ikonoklastičku herezu, kako raznim pismima, tako i riječima. On se na taj način pokazao pobornikom i vatrenim podržavateljem poštovanja svetih ikona. Obavijestivši se dovoljno o njemu i omrznuvši ga, ikonoklast Leon Izaurijski smisli jednu podlost protiv njega: pobrinuo se da dođe do jednog djela napisanog rukom sv. Ivana; zatim je svom povjereniku kaligrafu izdao zapovijed da do kraja nauči oponašati način pisanja sv. Ivana, te da napiše jednu lažnu poslanicu; nju je navodno svetac poslao samom autokratoru[4] Leonu, potičući ga da dođe i bez borbe zagospodari gradom Damaskom iz koga odsustvovaše kalif. Ovu klevetničku i izmišljenu poslanicu Leon posla svom prijatelju, kalifu Damaska, Validu (705.-715.), dodavši i svoje pismo u kome ga uvjerava u ljubav koju ima prema njemu. Nju je pokazivao i time što mu šalje poslanicu napisanu Ivanovom rukom, iz koje se van svake sumnje vidi da je Ivan zavjerenik protiv Validovog kalifata.
Primivši i pročitavši poslanice, kalif povjerova u privrženost Leonovu i naredi, bez daljnjeg ispitivanja, da se odsječe desna ruka Ivanova, koja je napisala navodnu poslanicu i da se, za primjer svima, objesi na glavnom trgu Damaska. Zapovijed je izvršena odmah. Kada se onaj dan priklanjao večeri, sv. Ivan je zamolio da mu se da odsječena ruka, pošto je već izvršena kalifova zapovijed. Držeći lijevom rukom odsječenu desnicu i spajajući je s tijelom, on se moljaše klečeći cijelu noć pred ikonom Bogorodice. On moljaše Presvetu Bogorodicu da ga iscijeli kako bi nastavio pisati o poštovanju ikona. Poslije duže molitve, umoran od bola i muke, on zaspa na kratko. U snu on ugleda Presvetu Bogorodicu živu na ikoni i ču gdje govori da mu je iscijeljena ruka, te da se ne treba više žalostiti. Samo, treba ispuniti ono što je obećao, tj. nastaviti pisati u zaštitu svetih ikona. Sv. Ivan se probudi i vidje uistinu da je ruka njegova zdrava i da stoji na svom mjestu. Jedino na onom mjestu gdje je bila posjeklina ostade kao crvena nit, radi podsjećanja, koliko na stradanje, toliko i na čudo Presvete Bogorodice. Zbog radosti i zahvalnosti prema Bogorodici, sv. Ivan se potom pobrinuo da na donjoj lijevoj strani ikone pripoji srebrnu ruku, sličnu odsječenoj, u znak sjećanja na čudo koje se dogodilo. Istog običaja se do danas drže pobožni i čudesno iscijeljeni kršćani koji na svete ikone polažu različite zlatne ili srebrne predmete na kojima su prikazani neki od iscijeljenih dijelova ljudskog tijela. Ikona je od tada dobila ime „Trojeručica”, budući da je sv. Ivan dodao treću, srebrnu ruku.
Poslije ovog čudesnog iscjeljenja, sv. Ivan odlučuje napustiti svijet i zamonašiti se. Vidjevši ga iscijeljenog, kalif je shvatio djelovanje Božje sile i zatražio oproštaj za nepravednu kaznu Ivanovu, te mu najzad dade dozvolu udaljiti se iz svijeta.
Sv. Ivan napušta Siriju i odlazi voditi monaški život u čuvenoj Lavri[5] sv. Save Posvećenog u Palestini. Pored njega je stalno Dobrotvorka njegova, Presveta „Trojeručica”. Postavši monah, on od drugih otaca u Lavri saznaje da je sv. Sava Posvećeni, prije svog blaženog preminuća (VI. st.), dao zapovijed da pored njegovog groba pričvrste njegovu „patericu”, tj. igumanski[6] štap. On je prorekao da će u budućnosti kao hodočasnik u samostan doći jedan carski sin njegovog imena, tj. Sava, i da će, pri njegovom poklonstvu grobu, pričvršćeni štap pasti na zemlju. Za njega je sv. Sava Posvećeni zapovjedio da mu se kao blagoslov da igumanski štap zajedno s ikonom Bogorodice koja je čuvana u Lavri i koja se zvala „Mlekopitateljnica[7]”. Znajući za navedena proroštva sv. Save, sv. Ivan Damaščanski je prije svoje smrti ostavio oporuku da onaj carski sin kao blagoslov uzme i njegovu Bogorodicu „Trojeručicu”, zajedno s igumanskim štapom i ikonom Bogorodice „Mlekopitateljnice”.
Poslije pet stoljeća, 1217. godine, u Lavru kao običan monah, hodočasnik, dolazi carski sin, sv. Sava, iz samostana Hilandara. Dok se on klanjao grobu istoimenog sv. Save Posvećenog, igumanski štap je pao sa svog mjesta.
Iznenađeni, samostanski oci se požuriše informirati o nepoznatom monahu-hodočasniku. Tako saznaše da se zove Sava i da je carski sin. Sumnjajući, međutim, još uvijek i dvoumeći se da li da ispune oporuku svog utemeljitelja, sv. Save Posvećenog, oni vratiše igumanski štap na njegovo mjesto i pričvrstiše ga. Sljedećeg dana sv. Sava se pokloni i drugi put pred grobom i igumanski štap opet pade. Tako se razriješila svaka sumnja i monasi odmah sv. Savi dadoše igumanski štap, ikonu „Mlekopitateljnicu” i „Trojeručicu”. Opremljen ovim trostrukim blagoslovom, sv. Sava odlazi iz Palestine i vraća se na Svetu Goru. U dvije ćelije[8] u Kareji[9], koje je sam podigao, on ostavlja igumanski štap i ikonu „Mlekopitateljnice”.
Igumanski štap, tj. „patericu” on je ostavio u ćeliji Preobraženja. Ova ćelija i do danas nosi naziv „Paterica”. Tu se čuva igumanski štap sv. Save Posvećenog, prelijepo djelo umjetničke vrijednosti, urađeno u slonovoj kosti. Ikonu Bogorodice „Mlekopitateljnice” je, pak, ostavio u ćeliji sv. Save Posvećenog, gdje je postojala pećina u kojoj se povremeno usamljivao radi molitvene šutnje. Ova ćelija se nalazi u blizini crkve Protata[10] Svete Gore i zove se Isposnica (tipikarnica sv. Save). U isposnici se drži poseban tipik[11] koji je postavio sv. Sava, naročito za ovu ćeliju. Monah ili monasi koji žive u njoj ne trebaju se zanimati ničim drugim osim molitvom za cijeli svijet i da za dan i noć pročitaju cijeli Psaltir, a u tijeku jednog tjedna cjelokupno Četveroevanđelje. U isposnici do danas postoji ikona „Mlekopitateljnice”, postavljena s desne strane Carskih dveri[12], tj. na Kristovo mjesto, što je jedinstven slučaj u cijelom Pravoslavlju.
Bogorodičinu ikonu „Trojeručicu” sv. Sava je donio sa sobom u Hilandar. To je prvi dolazak „Trojeručice” u Hilandar. Poslije toga, sv. Sava, kao što je već rečeno, biva zaređen za nadbiskupa Srbije (1219.) i odlazi sa Svete Gore. „Trojeručica” ostaje u Hilandaru do 1347., dakle 100 i više godina poslije preminuća sv. Save (1235.). Tada kao posjetitelj na Svetu Goru dolazi srpski car Dušan. Nakon svoje posjete Hilandaru, prilikom odlaska za Srbiju, on kao blagoslov samostana uzima ikonu „Trojeručice”. Na taj način Bogorodica „Trojeručica” odlazi u Srbiju.
Do kraja XIV. st. ikona iz nepoznatog razloga i na nepoznat način prelazi s dvora cara Dušana u vlasništvo samostana Studenice. Ovaj samostan, kao i druga mjesta u Srbiji, početkom XV. st. postaje meta napada turskih osvajača. Obaviješteni da Turci dolaze u samostan, monasi su se na brzinu i žurno pobrinuli spasiti najvrjednije dragocjenosti koje su imali. Bogorodicu „Trojeručicu” su stavili i učvrstili na samar jednog magareta, koje su pustili da ide kuda ga vodi volja Bogorodice. I uistinu, vođeno Presvetom Bogorodicom, magare je prošlo gotovo cijelu Srbiju i Makedoniju i došlo na Svetu Goru. Po zapovijedi Bogorodice, ono se zaustavilo nedaleko od samostana Hilandara. Vidjevši i shvativši što se događa, samostanski oci pohitaše i skinuše ikonu s leđa magareta koje je odmah potom palo mrtvo. Tu gdje je došlo magare s ikonom, napravljeno je hodočasničko mjesto u spomen na taj događaj. Svake godine se vrši procesija s ikonom „Trojeručice” od samostana do tog mjesta u znak sjećanja na dolazak ikone. Tako je „Trojeručica” veličanstveno, s pjevanjem psalama i kadom, svečano došla i drugi put u samostan Hilandar. Radi velike počasti, monasi su je postavili na gornje mjesto[13] u svetištu saborne crkve[14] samostana Hilandara. To se dogodilo početkom XV. st.
Mnogo kasnije, vjerojatno krajem XV. st., u samostanu se dogodio sljedeći događaj. Predstojnik samostana umire. Samostan se našao u teškoj situaciji u vezi s izborom novog predstojnika. Tadašnji mnogobrojni monasi su pripadali različitim nacionalnostima. Bilo je Srba, Grka, Bugara i Rusa. Grci su predlagali Grka za predstojnika zato što se samostan nalazi u grčkoj zemlji. Srbi su, opet, predlagali Srbina predstojnika zato što su utemeljitelji samostana bili Srbi i što je samostan bio poznat kao srpski. Bugari su, opet, bili najbrojniji u samostanu i zahtijevali svog predstojnika. Na kraju, i Rusi su predlagali Rusa predstojnika zato što je samostan tada darivan darovima i velikim novčanim sredstvima iz Rusije. Pošto se nisu mogli usuglasiti među sobom, sama Presveta Bogorodica rješava problem. U tijeku jedne večernje jasno se čuo glas Bogorodice s ikone da je ona predstojnica samostana. Monasi su, svakako, čuli glas, ali mu nisu pridali poseban značaj. Kada su drugog dana došli u crkvu radi jutarnje, monasi ugledaše ikonu na predstojničkom tronu. Misleći da je crkvenjak greškom iznio ikonu napolje, oni je opet vratiše u svetište crkve. Međutim, sljedećeg dana, na jutarnjoj opet vidješe Bogorodicu na predstojničkom tronu. Pretpostavljajući da je eklisiarh[15], iz njima nepoznatih razloga, počinitelj tog djela, monasi mu oduzeše ključeve od crkve, a vrata sami osobno zaključaše poslije večernje, uvjerivši se prethodno da nitko nije ostao skriven u crkvi. Ujutro, pak, oni isti otvoriše vrata radi služenja jutarnje. Ikona Bogorodice je opet bila na predstojničkom tronu. Tada su se konačno uvjerili da ona sama tako hoće. Dok su razgovarali o onome što se dogodilo, u samostan je došao jedan pustinjak, svima poznat po svojim vrlinama. On ih je obavijestio da mu se javila Bogorodica i rekla da monasima samostana kaže da od sada ona sama postaje predstojnica samostana i da se oni međusobno trebaju pomiriti. Oni više ne trebaju pokušavati s izborom predstojnika, niti pomicati ikonu s njenog predstojničkog trona. Monasi su poslušali volju Presvete Bogorodice. Od tada do danas nitko je nije pomaknuo s njenog mjesta. Ona se nalazi stalno na predstojničkom tronu, na mjestu predstojnice. Od tada do danas svaki predstojnik i duhovni otac bratstva zauzima drugo mjesto, sa strane, pored ikone. Svećenici i, uopće, svi monasi samostana prave poklone pred njom kao predstojnicom samostana prije nego što počnu svoje služenje.
Tako je, dakle, Presveta Bogorodica „Trojeručica” prihvatila „palicu” samostana Hilandara i postala njegova „ikona zaštitnica”. Svi monasi koji se nalaze pod njenim „igumanstvom” prihvaćaju je kao svoju Majku, Zaštitnicu i Tješiteljicu u različitim teškim situacijama koje donosi monaški život.
Ikona „Trojeručice” je vrlo dobro očuvana stara ikona Bogorodice i ima izuzetnu izražajnost. Lice Presvete Bogorodice je toliko blago i pogled njen toliko mio da pobuđuje unutrašnju toplinu kod koji joj se klanjaju. Na ikonu je, radi zaštite i ukrasa postavljen zlatni okov koji ima pet tisuća utisnutih skupocjenih dragih kamenova, kao i druge vrijedne predmete koje prilažu pobožni hodočasnici ili oni koji su doživjeli čudo od Bogorodice. Dimenzije ikone su: 1,11 m visina i 91 cm širina. Ikona je procesijska, tj. oslikana s obje strane. Na njenoj pozadini se nalazi predivna bizantska ikona sv. Nikole. Svake godine dvanaestog (dvadeset i petog) srpnja svečano se slavi njezin blagdan. Cjelonoćna veličanstvena služba proslavlja čast i čuda Presvete Bogorodice „Trojeručice”.

izvor: hilandar.info


[1] Srpski samostan na Svetoj Gori – Athosu.
[2] Jedan od najvećih otaca Crkve, poštuju ga i katolici.
[3] Krivovjerje koje je odbacivalo štovanje svetih slika.
[4] Samodržac, titula bizantskih careva.
[5] Vrsta samostana.
[6] Iguman je predstojnik samostana.
[7] Crkvenoslavenski: Dojilja.
[8] Monaške nastambe.
[9] Prijestolnica Svete Gore.
[10] Uprava.
[11] Monaško pravilo.
[12] Središnja vrata oltarne pregrade – ikonostasa.
[13] Biskupski tron.
[14] Saborna crkva je inače oznaka za katedralu, no ovdje je riječ o glavnoj samostanskoj crkvi.
[15] Crkvenjak, sakristan.

srijeda, 26. srpnja 2017.

Je li pravoslavni svećenik Momčilo Đujić zapovijedao četničkom divizijom?




Danas ćemo se pozabaviti još jednom kontroverznom temom iz prošlosti Pravoslavne Crkve, a to je djelatnost srpskog pravoslavnog svećenika Momčila Đujića, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata postao četnički vojvoda i zapovjednik Dinarske četničke divizije. Ovo je vrlo osjetljiva tema, naime, u hrvatskoj i srpskoj javnosti je već uvriježeno govoriti o četničkom vojvodi „popu Đujiću“ i o „četnicima popa Đujića“, i to stvara vrlo odbojan stav prema Pravoslavnoj Crkvi. Jer, neupućen čovjek odmah vidi pred očima pravoslavnog svećenika koji služi u crkvi, ispovijeda, pričešćuje, propovijeda Evanđelje, te paralelno s tim nosi oružje i uniformu, ubija i naređuje ubijanja. U očima mnogih pobožnih ljudi svih vjera, to je vrlo sablažnjivo. Kako ovo objasniti?
Momčilo Đujić je rođen 1907.g. u selu Kovačiću kod Knina. Završio je bogosloviju u Sremskim Karlovcima i 1933.g. bio zaređen za pravoslavnog svećenika, te je preuzeo dužnost paroha (župnika) u Strmici kod Knina. Izbijanjem Drugog svjetskog rata napušta dužnost i organizira četničke jedinice. U studenom 1941.g. osniva Dinarsku četničku diviziju, kojoj postaje zapovjednik. Ukazom kralja Petra II. Karađorđevića 1942.g. postaje četnički vojvoda. Nakon završetka rata odlazi u SAD, gdje je umro 1999.g.
Nećemo se ovdje baviti njegovim likom i djelom, niti ćemo proučavati ratni put dinarske divizije – to je materijal za svjetovne povjesničare. Ono što je za nas ovdje bitno, to je njegov crkvenopravni i sakramentalni status. Naime, Momčilo Đujić je odlaskom u rat prestao biti pravoslavni svećenik. Njegovo služenje za oltarom prestalo je odlaskom u četnike, i on se od tada posvetio samo ratu. On svoje svećeništvo nije više nikad aktivirao; od odlaska u rat 1941.g. pa do smrti, on nikad više nije služio Euharistiju ni izvršio nijedan svećenički čin.
U govoru kanadskim Srbima 1990.g. izričito kaže da nije dostojan svećeničkog čina, jer je 1941.g. skinuo mantiju i uzeo mitraljez. Bio je kritičar Crkve. U jednom trenutku je uvrijeđeno spočitnuo čovjeku koji ga je nazvao „pop“ umjesto „vojvoda“. Dakle, on se svećeništva u Crkvi odrekao. Ovo odreknuće je potpuno i apsolutno, jer u Pravoslavnoj Crkvi svećeništvo nije neizbrisivo: bivši svećenik u potpunosti gubi milost svećeništva i duhovnu moć da slavi sakramente, čak i u nuždi. On postaje obični laik.
Drugačije i nije moglo biti; po kanonskom pravu Pravoslavne Crkve, ne može se istodobno biti svećenik i vojnik.
83. Apostolski kanon kaže: „Biskup, ili prezbiter, ili đakon, koji se bavi vojničkim poslovima, i želi zadržati jedno i drugo, tj. i rimsko poglavarstvo i svećeničku službu, neka bude razređen. Jer, što je carevo, caru, što je Božje, Bogu.“
7. kanon kalcedonskog sabora: „Onima koji su jednom stupili u kler, ili su se monaštvu posvetili, naređujemo, da ne mogu više stupati ni u vojničku ni u svjetovnu službu; a koji se ovo usude, i ne vrate se, pokajavši se, k onome, što su radi Boga izabrali, neka budu anatema (potpuno isključenje iz Crkve, uključuje i zabranu svjetovnih kontakata s anatemiziranom osobom).“
Dr. Nikodim Milaš tumači: „…što je s vojskom skopčan pojam o ratovima i dosljedno prolijevanju krvi, što se nikako ne može slagati sa službom onoga, koji je po svom položaju pozvan prinositi Bogu nekrvnu Žrtvu…“
Kanonsko pravo također zabranjuje svećenicima sudjelovanje u civilnoj, državnoj upravi i administraciji (apostolski kanon 81.).
Dakle, važno je naglasiti, ne ulazeći u životni put Momčila Đujića, da dotični nije bio pravoslavni svećenik, tj., da Dinarsku četničku diviziju nije vodio svećenik Pravoslavne Crkve, nego svjetovnjak, laik Momčilo Đujić. Smatramo da bi bilo dobro koristiti tu činjenicu u javnosti, te prestati s govorom o diviziji i četnicima popa Đujića, jer takvo nešto nikada nije postojalo.