utorak, 22. studenoga 2016.

Etnofiletizam ili odreći se carstva nebeskog zbog carstva zemaljskog





             Pravoslavlje se stoljećima borilo s različitim herezama (krivovjerjima), tj. učenjima koja su iskrivljavala kršćansku istinu objavljenu od Boga i unosila nered u Crkvu. Najmlađe od svih tih krivovjerja jest etnofiletizam, ili kraće filetizam, nastao u najnovije doba, a osuđen na carigradskom saboru 10.09.1872. 

            Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) jest vjerski nacionalizam, odnosno, stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam, ideja nacije jest iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu, kako bi služila pojedinoj naciji ili državi. Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je ujedno i pripadnost određenoj naciji. 

            Etnofiletističke tendencije postoje u različitim kršćanskim zajednicama, no nekako su najviše došle do izražaja u pravoslavlju. Naime, u pravoslavlju postoji plodno tlo za etnofiletizam, pošto ono egzistira kao sustav neovisnih lokalnih Crkava, u kojima je često zanemarena univerzalnost Crkve. Također, tome je doprinijela i bizantska teološka ideja kako se i cijele zajednice mogu pobožanstveniti i okristoviti poput pojedinca, ali i turski sustav mileta, u kojemu je vjerski poglavar ujedno bio i svjetovni poglavar svojim podanicima. Kada je u 19.st. došlo do razvoja modernih nacija i do stvaranja nacionalnih država, upravo je u pravoslavlju došlo do bujanja ove zablude. 

Za etnofileta, pripadnost njegovoj naciji postaje ne samo bitni sadržaj njegova vjerskog života, već i kriterij pravoslavnosti. Upotreba nacionalnog jezika, pisma, običaja itd., za njega postaje mjerilo koliko je netko pravoslavan. Pravoslavlje je za njega „srpska vjera“ (grčka, ruska, itd.), episkopi su za njega „srpski episkopi“, Crkva je za njega „srpska Crkva“. Kada govori o odnosima s drugima, često upotrebljava besmislene misaone konstrukcije, poput „razlika između katolika i Srba“ (kao da su katolici narod, odnosno, Srbi vjera). Njegov narod je za njega svet, nebeski, i centar svemira, iako je možda taj narod potpuno otuđen od vjere, kulturno nekreativan i geopolitički beznačajan. Etnofilet je protiv misije, jer misija podrazumijeva otvaranje drugim narodima, kulturama i jezicima, a on to shvaća kao opasnost za svoj homogeni i monolitni univerzum. Zato izmišlja sto i jedan „svetootački“ razlog da do misije ne dođe. Ako neki nepravoslavac bude ipak toliko nadobudan da ustraje na svom putu do pravoslavlja, tada se očekuje da dotični prihvati jezik, ćirilicu, promijeni ime, itd. Zato se govor o misiji uglavnom svodi na poziv nekrštenim pripadnicima svog naroda da se pokrste, i to često s krivim motivima; umjesto da se uistinu obrate, poziva ih se na krštenje da budu „dostojni imena i predaka“. 

            U etnofiletističkoj viziji, crkvena zajednica (parohija/župa) je zatvorena nacionalna zajednica, u koju se u pravilu ulazi rođenjem – nešto poput židovske sinagoge. Rezultat takve vizije vidimo i danas, kada tisuće ljudi na popisu stanovništva upisuje „pravoslavac“ kao nacionalnost, ili kada se smatra pravoslavnima, a da uopće nisu ni kršteni. Etnofilet vjeruje u Boga, vjeruje da je Krist spasio ljude, i da je prisutan u Euharistiji – no, to kod njega ne izaziva ni najmanju želju da u to spasenje i božansku radost pozove druge ljude. 

            Osim svojih općih karakteristika, koje su zajedničke svim pravoslavnim narodima, etnofiletizam na našim prostorima ima i jednu svoju posebnu crtu. Naime, jedan broj pravoslavnih Srba usvojio je kao dio svog pravoslavlja političko – povijesnu teoriju o odnarođivanju Srba. Po toj teoriji, prvo je došlo, u prošlosti, do pokatoličavanja i islamizacije velikih dijelova srpskog naroda, u drugoj fazi su na osnovu toga stvorene nove „umjetne“ nacije i jezici, i na kraju nove države tih naroda. Uopće nije problem kada to netko usvoji kao svoje osobno političko mišljenje ili etnogenetsku teoriju (postoje i Hrvati koji vjeruju da je hrvatski narod vanzemaljskog porijekla, i da u Andama postoje starohrvatski zapisi iz vremena dinosaura). Problem nastaje kada ova teorija nekome postane vjersko uvjerenje, i kada on to vjersko uvjerenje počne pretakati u praktični vjerski život. Tada on započinje obraćenje u pravoslavlje jednog Hrvata ili Bošnjaka promatrati kao povratak „srpskim korijenima“. Od obraćenika se očekuje da postane Srbin (iako njegova obitelj ne pamti da se ikada itko tako izjašnjavao, i iako nema nikakvih dodirnih točaka sa Srbijom, kulturom i običajima tog naroda), da usvoji srpska politička razmišljanja, da odmah postane kritičan prema svojoj „predpravoslavnoj“ državi, itd. Bilo kakav pokušaj da se nepravoslavnima pravoslavlje predstavi na njima uobičajen način, latinicom, a kamoli hrvatskim ili slovenskim jezikom, kod etnofileta izaziva zgražanje i vikanje, jer, za njega je pravoslavlje isto što i srpstvo. Politički interesi Srbije, za njega su i Božji interesi. 

            Kod nekih drugih naroda vlada jedan drugačiji model etnofiletizma. Tako u Makedoniji, Crnoj Gori, i najnovije u Hrvatskoj, pokušavaju na silu izboriti autokefalnost (samostalnost) svojih Crkava. Ova vrsta etnofileta o kojoj smo već pisali, postavlja kao polaznu točku izmišljeno i nepostojeće pravoslavno pravilo, da svaka država na svijetu mora imati svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, i to bez obzira na uvjete i okolnosti, pa se tako forsira stvaranje raznih HPC, CPC i tome slično, iz čisto političkih motiva. Ide se čak do te mjere, da se maltene niječe i postojanje srpskog naroda. 

            Kako s pravoslavne strane odgovoriti na ovakva zastranjenja? Prvo, moramo biti svjesni univerzalnosti Crkve. Pravoslavna Crkva je univerzalna, svjetska organizacija, koja obuhvaća sve ljude. Njezin cilj je ukloniti barijere između čovjeka i Boga, kao i između čovjeka i čovjeka, koje je postavio đavao-razdvajatelj. Smisao Crkve je da okupi narode svijeta pod svoje okrilje, ali ne tako da ih na silu pomiješa u jedan narod s jednim jezikom, već da unutar nje svaki narod dobije mogućnost za autonomni razvoj. U Kristu svi postajemo jedno, nema više nacionalnih barijera, kako svjedoči sv. Pavao: „Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu“. (Gal 3, 28)

            Drugo, narodnost i vjeroispovijest nisu jedno te isto. Vjera i Crkva su nadzemaljske stvarnosti, tj., one imaju svoje utemeljenje u onome svijetu, tiču se odnosa Boga i čovjeka, i imaju za cilj vječno spasenje čovjekovo. Nacija je ovozemaljska, relativna stvarnost. Nacije nastaju i nestaju, bilo je vrijeme kad Hrvata i Srba nije bilo, i bit će vrijeme kada ih neće biti, baš kao što danas više nema Ilira, Kelta, Tračana, itd. Nijedna nacija nije bogomdana, i pripadnost nijednoj nije kriterij pravoslavlja. Kriterij za pripadanje Pravoslavnoj Crkvi jest život u Kristu, zaodjenutost Kristom kroz pričest, sakramente, Evanđelje, a ne korištenje ćirilice, ekavice i obdržavanje slave i badnjaka. Nacije se dinamično razvijaju, baš kao i ljudi. Do 19.st. svi smo na Balkanu bili razmrvljeni na razne etničke grupice, ljudi su se izjašnjavali svakako, teritorijalno, vjerski... Počevši od 19.st., okrupnjeni smo u današnje nacije, no taj proces nije završen. Jedan dio Srba se odvaja u Crnogorce, a jedan dio Hrvata u Istrijane, no, za kršćanski, evanđeoski život zaista nije bitno hoće li se čovjek osjećati Srbinom, Hrvatom, Bosancem, Istrijanom, Jugoslavenom ili ničime. Hoćemo li ljudima uvjetovati pričest Tijelom i Krvlju Gospodnjom zbog nacionalnog osjećaja? To je gori grijeh od Kajinova bratoubojstva. 

            Treće, moramo pokušati shvatiti da u pravoslavlju ne postoje nacionalne ili državne Crkve. Crkveni kanoni apsolutno nigdje ne spominju nacionalne, autokefalne ili ne znam kakve Crkve. Kompletno osnovno kanonsko pravo Pravoslavne Crkve poznaje isključivo Crkvu kao svjetsku organizaciju, a unutar nje samoupravne arhiepiskopije-mitropolije/nadbiskupije-metropolije. One su organizirane isključivo po teritorijalnom principu, obuhvaćajući sve vjernike na nekom području, bez obzira na njihovu naciju, jezik, rasu itd. Srpska Pravoslavna Crkva se ispočetka nazivala „pravoslavnom Crkvom u srpskim i primorskim zemljama“, a stoljećima kasnije je nosila ime po sjedištu: žička arhiepiskopija ili pećka patrijaršija. Tek od 19.st. se pojavljuje tendencija da se pojedine samoupravne mitropolije ili patrijaršije definiraju bugarskim, rumunjskim, srpskim, grčkim, ruskim, ili nekim drugim imenom. Kanonski, SPC je arhiepiskopija pećka i mitropolija beogradsko-karlovačka, samoupravna metropolija koja obuhvaća pod svoju jurisdikciju sve pravoslavne na svom teritoriju: Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce, doseljene Ruse, Bugare, Sirijce, Grke. Svi su oni bratski članovi ove Crkve, i svi u njoj mogu razvijati svoje pravoslavlje na svojim jezicima i u svojim kulturama. Kao što u Zagrebu ne postoji hrvatski nadbiskup, nego katolički, tako moramo shvatiti da ne postoji ni srpski episkop, već pravoslavni episkop. 

            Da budemo jasni i precizni: nitko ne niječe činjenicu da su pravoslavni Srbi ovdje većina, da su stoljećima jedini nositelji pravoslavlja na ovim prostorima, da su mnogo pretrpjeli zbog toga, i da imaju legitimno pravo razvijati svoj crkvenonacionalni identitet i oboženje svoje nacije, pismo, običaje, jezik, i da pravoslavna Crkva ovdje uistinu jest po karakteru srpska. Međutim, sve ove dobre i pozitivne vrijednosti ne smiju postati zapreka vjeri. Nacija ne može postati svrha samoj sebi, kriterij vjere, i ne može se na osnovu nje priječiti propovijedanje drugim narodima, na drugim jezicima, ma kakvo političko mišljenje imali o tim drugim narodima. 

            Etnofiletizam je štetan na dvije razine. Na kolektivnoj razini, daje krivu sliku Pravoslavne Crkve kao grupe nacionalističkih, agresivnih, zatvorenih Crkava, odbojnih ostatku svijeta. Na individualnoj razini, on odbija duše od Crkve, jer čovjeku uvjetuje odnos s Bogom, privremenim, vremenitim nacionalnim izjašnjavanjem.

Broj komentara: 26:

  1. etnofiletizam se pojavio i u Bizantu pred kraj

    OdgovoriIzbriši
  2. Vrlo dobar i koristan post.
    Kao i oni o o. Danilu i njegovoj ženi.

    Zanimljive vijesti koje i američki katolički portali prenose:
    http://www.pravoslavie.ru/english/98881.htm
    http://www.pravoslavie.ru/english/98880.htm

    Bar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, u biti dobro je da ljudi upoznaju i ovu, suvremenu svjedočku dimenziju pravoslavlja, svjetovnu. Nije dobro da se govor o pravoslavlju svede samo na antičke Oce i monaške pouke o postu i smirenju..

      Izbriši
  3. Odgovori
    1. Teoretski moguće, praktično neizvedivo. Prvo, osnovni problem, tko će se time baviti? Evo, već neko vrijeme imamo ovaj blog s pripadajućim društvenim mrežama na internetu, presedan da postoji hrvatski pravoslavni medij u sklopu kanonske SPC. Svi u komentarima plješču, svi govore da bi trebalo ovo ili ono, a kada npr. treba učiniti jednostavnu radnju i podijeliti sadržaj ovog bloga na forumima, društvenim mrežama, komentarima na portalima - nitko ništa. Ako je ovakva jednostavna copypaste radnja problem, onda gdje ćemo naći parohe koji će se baviti organizirano parohijama? A parohija je zahtjevna stvar. Drugo, zapadni pravoslavni obred je mrtav više od 1000 godina. Svi kasniji rimski obredi su nepravoslavni, tj, izrasli na nepravoslavnoj dogmatici, duhovnosti, kanonima, praksi, i stvarno bi trebala dobra ekipa pobožnih, obrazovanih i predanih ljudi, koja bi napravila zapadni pravoslavni obred. Pogotovo u odnosu na ovaj moderni protestantizirani postkoncilski. Treće, obred nikada ne stoji sam za sebe. Pravoslavlje je zaokružena cjelina obreda, posta, molitve...hoćemo li onda uvesti i zapadna pravila posta, koja su uvijek bila liberalna i koja bi danas zgrozila pobožne pravoslavce? Duhovnost? Krunica? Križni put? Kalendar? Kvatre? Svibanjeske i listopadske pobožnosti? Mislim, s time otvaramo toliko tema da boli glava. Četvrto, danas u HR imamo dvije varijante istočnog obreda (PC i GKT), i dvije varijante zapadnog (moderni i tridentski koji se sve više služi, i to opet u dvije varijante, regularnoj "tomablizanac.blogspot.com" i neregularnoj - lefebrovci). Ovo bi bio peti obred. Previše za ovu malu zemlju, ljudi će se pogubiti u svemu tome. I danas moraš držati višesatna predavanja da objasniš razliku GKT i PC, a kamoli još i ovo. Peto, brojni ljudi zavole pravoslavlje baš po istočnom bizantskom obredu. Pa većina vjernika u današnjim unijatskim župama su ti rimokatolici kojima se sviđa taj obred, pjevanje, kađenje, ikone...tako, kada se sve skupa zbroji i oduzme...

      Izbriši
  4. Imaš malo problema sa živcima? Nisi odgovorio ni na jednu od pet točaka koje sam ti razumno naveo, već uporno trubiš svoju priču. Drugo, gdje sam osporio zapadnu pobožnost? Kažem samo da njena primjena otvara hrpu pitanja na koja tek treba odgovoriti, što je od toga primjenjivo u PC, a što ne.
    Zapadni obredi u PC su malobrojni, rubni, i totalno nezaživjeli. Većina onoga što si nabrojao i nisu Crkve, npr. konzervativni starokatolici onog slovačkog vikarijata, koji osim tog biskupa i par svećenika vjerojatno i nemaju drugih članova.
    Znam da je Tihon preradio anglikansku liturgiju, odnosno, predtridentsku katoličku s puno protestantskih elemenata. I, što ćemo s tim ovdje? Govorio si da bizantski obred nema veze s hrvatskom tradicijom, kakve veze ima ova Tihonova čorba?
    Smiri živce i konstruktivno raspravljaj.

    OdgovoriIzbriši
  5. Pa dobro jutro da treba iskoristiti! Samo treba vidjeti što i kako. Čovječe Božji, u pitanju je duhovnost, dugoročna, za cijeli jedan narod, ne ide to preko noći. Treba vidjeti, analizirati, secirati, promisliti. Nije to samo tako, nabacati u red mise, tuđe intelektualno vlasništvo koje su pisali katolici za katolike, par pravoslavnih elemenata, i dobiti neki čudni hibrid.
    Što se posta tiče, nikada zapadnjaci nisu ovako postili, to još Fotije u 9.st. konstatira. Uvijek se u zapadnim postovima koristila riba, ulje, jaja, mlijeko itd, oduvijek su zapadni monasi jeli meso i pili vino, nikad u zapadnoj tradiciji advent nije bio postan itd.
    Kipovi se ne koriste u pravoslavlju, ovo što spominjš je izuzetak, a ni takvi izuzeci se nikad liturgijski, bogoslužbeno ne koriste.
    Nije to samo služiti po zapadnom obredu. Treba prvo nekog pridobiti za to, da se bavi time, da razvija tu duhovnost, nije to samo uzeti klasičnog pravoslavnog popa i napisati mu dekret da služi po nekom novom izmišljenom zapadnom obredu. Malo realnosti čovječe.

    OdgovoriIzbriši
  6. Mislim da se pravoslavci ne bi trebali žaliti na taj nekakav "etnofiletizam" ili kako već. Jer ipak je činjenica, bez obzira na teoriju, da u praksi postoje potpuno samosvojne crkvene organizacije unutar pravoslavlja, koje su međusobno posve ravnopravne i nemaju jednog poglavara. Dok na katoličkoj strani, unatoč postojanju također većeg broja crkava, ipak postoji jedna glava za sve. Što je i logično, jer i Bog je jedan. Dakle, pravoslavci, kad ste već sami inaugurirali takvu organizaciju, onda nemate pravo nekim grupama nijekati pravo na samosvojnost. Ili svi trebaju biti podređeni jednoj glavi ili svatko za sebe. Nema jednakijih. A onda već sama ta hoćeš-nećeš ipak nacionalna podjela, širom otvara vrata svjetovnim utjecajima, odnosno političkim manipulacijama. I onda dolazi do situacije da je neka (namjerno ne spominjem ni jednu konkretnu) NPC - Nacionalna Pravoslavna Crkva, daleko više nacionalna, nego pravoslavna. Sori, momci, nemojte se ljutiti, ali imate fundamentalni strukturni problem u sebi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Strukturni problem, kako ga ti nazivaš, zapravo nije problem, nego autentični strukturni model Crkve, koji je izvorniji i drevniji od katoličkog sustava "jedne glave". Sustav u kojemu je rimski papa jedini i vrhovni glavar Crkve, potječe iz razvijenog srednjeg vijeka, dok je pravoslavni sustav lokalnih samostalnih patrijaršija i metropolija autentično kršćanski. Naravno, kao i svaka druga stvar među ljudima, i ovaj sustav je podložan zloupotrebama, o kojima govori ovaj članak. Jednako kao što je i rimski sustav jedne glave imao svojih nedostataka kroz povijest, pa ima ih i danas. I on je bio, i jest, uzrok brojnih konflikata, od reformacije do današnjih lefebrovaca.
      Nije mi jasno kome pravoslavci niječu prava?

      Izbriši
    2. Naravno da je pravoslavni model stariji, ali katolički je bolji, što je, mislim, pokazala praksa. Makar, naravno da ne može biti idealan, to nitko ne tvrdi. Samo je manje loš. Mislim da je dobro izbalansiran.
      Što se tiče nijekanja prava - ako postoje relevantne skupine pravoslavaca koje se žele organizirati kao zasebne crkve, u čemu je problem? Zašto ne bi? Posebno zašto se ne bi smjele obnoviti čak niti neke stare autokefalne crkve koje su postojale pa (nasilno) ukinute? Ili čak ni jedan vrlo veliki pravoslavni narod, koji ima svoju državu i čak većinsko opredjeljenje pravoslavaca (ne neka mala sekta) za vlastitu ne bi tu crkvu smio imati? Ti su problemi apsolutno svjetovne prirode i nemaju nikakve veze s duhovnošću, nego s vulgarnim imperijalizmom.

      Izbriši
    3. Bolji ili lošiji u ovom kontekstu su vrlo relativne kategorije. Gledano iz perspektive stabilnog i uzornog papinstva 20.st., možda i da. No, u cjelini, kada se sagleda koliko je muke s time bilo, koliko nasilja i prolivene krvi da se to uvede, koliko raskola i novih vjera i sekti, od Skandinavije do Amerike zbog otpora tome, koliko protupapa, pa Avignon, pa trojica rivalskih papa koje je morao rušiti crkveni koncil...papinstvo se u cjelini pokazalo kao vrlo nestabilna i problematična institucija. Osim toga, i iskustvo pokazuje da ni pojedine lokalne Crkve, poput hrvatske ili poljske, također nisu imune na nacionalizam, bez obzira na vrhovnog glavara.
      Također, postavlja se tu i pitanje Božje volje - ako je pravoslavni model stariji, znači da ni dvije katoličke dogme o papainstvu ne stoje.
      Navedite mi konkretne primjere, na što mislite.

      Izbriši
    4. U povijesti Katoličke crkve bilo je zbilja svega, ali mislim da se s jednim povijesnim odmakom ipak može uočiti jasan smjer. Put je jako krivudav, ali ipak usmjeren. S druge strane pravoslavci ne mogu već više od 1000 (ili koliko već) godina organizirati jedan ekumenski koncil. Nadam se da ovo nedavno okupljanje na Kreti, uz bojkot najveće crkve i par manjih, ne smatrate ekumenskim koncilom. Nadalje, Katolička je crkva zbog svog čvrstog centralističkog ustroja puno otpornija na pritiske lokalnih svjetovnih vlasti, posebno totalitarnih režima. Što se tiče nacionalizama u pojedinim mjesnim crkvama, oni postoje, ali su uvijek izbalansirani sa središnjom vlašću u Rimu, pa se ne mogu oteti kontroli i skrenuti u nekakvo totalno plemensko poganstvo. A sami spominjete "stabilno i uzorno papinstvo 20. st." A zašto ono prije nije bilo? Da se razumijemo, i ono prije je za mene bilo pozitivno, bez sumnje. Ali mislim da je imalo jednan ozbiljan problem, a to je svjetovna vlast. A ta vlast kvari ljude. Oslobođena toga, mislim da Crkva može puno bolje raditi na onoj svojoj primarnoj duhovnoj dimenziji. Opet, nisam za to da se odrekne imovine i javnosti, naprotiv. Ona mora biti u javnosti, mora imati javni utjecaj - ali moralni, a ne vlast - a mora imati i sredstva za svoj rad.
      No, dobro, da ne skrenem od teme. Konkretni primjeri - u ovom slučaju malo od njih zazirem, da me ne biste krivo protumačili. Dakle ponovit ću s imenima ono što sam već spomenuo bez njih. Koji može biti razlog da Srpska crkva ne želi priznati Makedonsku, Crnogorsku ili što se roguši na mogućnost obnove Hrvatske? Isto pitanje i za rusko-ukrajinske odnose. Znam da u pravoslavlju postoje manje skupine nekih starokalendarista, strao-ovo-ili-ono itd. Njihovo neprihvaćanje mogu shvatiti, jer su tu već u pitanju duhovne, vjerske, liturgijske itd. razlike. Ali neprihvaćanje same promjene nacionalnog predznaka za moje shvaćanje nije opravdano. Vi sigurno jako dobro znate koliko različitih lokalnih crkava i obreda ima pod plaštom Katoličke crkve. Čak i ne samo istočnih, već i anglikanaca. Mislim da tu doista svatko može naći svoje mjesto. A opet s druge strane zna se da su one fundamentalne i teološke i organizacijske stvari svima zajedničke. I tu zbilja nije važno tko je Grk, a tko Židov. Dok i jedni i drugi imaju pravo na svoj identitet. A ako se taj identitet niječe, onda nastaju problemi. Ne kažem da u povijesti Katoličke crkve nije bilo tih stvari, ali priznat ćete, ipak manje.

      Izbriši
    5. Dakle, kretski sabor nije uopće pretendirao biti sveopći pravoslavni sabor, uostalom, takva vrhovna institucija i ne postoji u pravoslavlju. Više o tome na: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2016/06/sveopci-sabor-pravoslavne-crkve.html

      Kažem, koliko je kroz povijest Katolička Crkva uspijevala biti otporna na lokalni nacionalizam i etatizam u crkvenosti, prijeporno je pitanje. U cjelini, samo papinstvo je bilo često puta obična igračka u rukama svjetovnih vlasti (sjetimo se samo "saeculum obscurum" u 10.st., kada je papinstvom dirigiralo nekoliko rimskih obitelji, čak i žena), pa Avignon, pa natezanja sa njemačkim carevima, kasnije sa Napoleonom. Neki dan se spominjao jedan papa, Englez, koji je npr. svojim Englezima dao Irsku, kako bi onipriznali vlast Rima...a i danas, danas jest relativno stabilno, ali što to znači kada cijele bikupske konferencije često tuku po svome? Pogledajte samo situaciju Njemačke ili Nizozemske.
      Što se Makedonske Crkve tiče, to je jedan opsežan slučaj, za kojega bi trebalo mini predavanje. Evo, copypastat ću vam jedan svoj mail odgovor na to pitanje:

      Izbriši
    6. Problem shvaćanja MPC u Hrvatskoj je u tome da Hrvati nesvjesno poistovjećuju srpsko-makedonske probleme, sa hrvatsko srpskima, tj, na osnovu svojih loših iskustava sa Srbima, misle da je tako bilo i kod drugih. Međutim, pitanje Makedonije je korjenito drugačije od našega.
      Prvo, povijesni i geografski pojam Makedonije je puno opširniji od današnje republike. Izvorna Makedonija do 1912. obuhvaća vardarsku (današnja Republika Makedonija), pirinsku (današnja jugozapadna Bugarska) i egejsku (sjeveroistočna Grčka sa Solunom i svetom gorom-Atosom). Izvorna Makedonija je bila dakle pomorska zemlja s dugom i razvedenom morskom obalom i Solunom kao prijestolnicom. Bila je naseljena slavenskim pravoslavnim stanovništvom (većina), koje nije imalo jasni nacionalni identitet i državotvorne težnje. Po jeziku i kulturi to je bio prijelaz između Srba i Bugara. Kaže jedan pisac početkom 20 st. da u istoj kući jedan brat kaže da je Bugarin, drugi da je Srbin, treći da nije bitno to, pošto smo svi pravoslavne vjere. Nikakvog spomena MPC nije bilo.
      1912. Balkanci tjeraju Turke, i oslobođena Makedonija biva podijeljena između Srba, Bugara i Grka. Grci nacionalno pitanje svoje, egejske Makedonije rješavaju etničkim čišćenjem-stotine tisuća Slavena biva protjerano s egejskih obala na sjever, i na njihovo mjesto dolaze Grci istjerani iz Male Azije. Preostali se sustavno heleniziraju. Djeca u školi polažu zakletvu da su Grci i da će kući pričati grčki. Još 60-ih je jedan američki znanstvenik završio u grčkom zatvoru jer je htio istraživati govor preostalih egejskih Slavena. Tako da je danas egejska Makedonija pokrajina u Grčkoj, sto posto grčka pokrajina; tamo Slavena ima u tragovima.
      Bugari su svoje u pirinskoj bugarizirali, što im i nije bio problem zbog sličnosti jezika i običaja, tako da su pirinski Makedonci danas Bugari.
      Jedino Srbi nisu uspjeli zbog niza razloga (Prvi svjetski rat, bugarska okupacija, kraljevina YU sa svojim jugoslavenstvom, pa opet bugarska okupacija) nikad srbizirati svoju, vardarsku Makedoniju. I tu nastaju problemi. Zadnji osvajač vardarske Makedonije, Tito, 1944. donosi odluku da se to pitanje riješi, tako da to ne bude ni Srbima ni Bugarima; nego da se oformi posebna republika, i tako se prvi puta u povijesti stvara makedonska državnost. Makedonci postaju nova nacija, na osnovu dijalekata nastaje novi jezik, i izumljeno novo pismo. Zato i danas Titova slika visi u prostorijama MPC pored svetih ikona.
      To što je riješio njihov nacionalni problem je legitimno, no, smatrao je da to nikad neće biti to, ako ne bude i samostalne makedonske Crkve.

      Izbriši
    7. Zato, nakon izgona bugarskih biskupa zabranjuje povratak srpskima, istjeranima još 1941., i saziva tzv. crkvenonarodni sabor, bez biskupa, samo od laika, komunista, predstavnika drugih vjera i nešto svećenika koji su bili u partizanima. Taj "sabor" 1944. izglasava MPC. Naravno da SPC nije mogla na to pristati, jer za to nisu postojali uvjeti, nije bilo biskupa, njenog pristanka, ničega. Samo politički pritisak. SPC je tada ponudila Makedoniji autonomiju sa slobodnom upotrebom makedonskog imena i jezika, s time da se prognani biskupi slobodno vrate. Razumno i pošteno. No, ovi to odbijaju, i Makedonija sve do 1958. živi bez biskupa, samo s svećenicima, cijela zemlja. 1958. ipak dođe do kompromisa, i MPC postaje autonomna u okviru SPC. Obnavlja se redoviti vjerski život. No, pritisak SKJ ne prestaje. 1963. Tito otvoreno izjavljuje u novinama da od makedonske nacije nema ništa bez MPC. I tako, isforsirana autonomija iz 1958. je tumačena svakako od svake strane, pritisak komunista raste, i nakon nekog incidenta 1967. MPC jednostrano, protukanonski proglašava autokefaliju. I time ispada iz Pravoslavne Crkve.
      Nakon pada komunizma 1990-ih, MPC obnavlja pregovore sa SPC, koji završavaju tzv. Niškim sporazumom. On predviđa najširu autonomiju za MPC, upotrebu makedonskog jezika i imena, financijsku i kadrovsku neovisnost, samostalni izbor biskupa, jedino bi poglavara autonomne MPC potvrđivao srpski patrijarh, poglavar MPC bi bio drugi u rangu iza patrijarha i imao prednost pred drugim biskupima SPC, primali bi krizmu iz Beograda, uplaćivali bi jednu sumu u zajednički kasu, a SPC bi osiguravala MPC sve što joj fali za samostalni rad. I priznala joj sve nove biskupije, samostane, fax i ostalo osnovano za vrijeme raskola. U međunarodnim odnosima ova autonomna Crkva bi nosila naziv Autonomna Ohridska Arhiepiskopija. To zato, jer je takva tvorba povijesno postojala u Makedoniji, a drugo, tako bi izigrali Grke zbog makedonskog imena, koje bi se unutra i dalje slobodno koristilo.
      Većina makedonskih biskupa je potpisalo ovaj sporazum. Međutim, nakon povratka, nastao je takav pritisak vlasti i medija da su svi povukli potpise. Tada je patrijarh Pavle pozvao sve Makedonce, kojima je stalo do pravoslavlja, da se pridruže SPC po točkama niškog sporazuma. Pozivu su se odazvali vladika veleško-povardarski Jovan Vraniškovski, dio klera i vjernika, i od njih je formirana autonomna Ohridska nadbiskupija-prava, kanonska PC u Makedonjji, sastavljena od Makedonaca, na web sajtu uopće ni nema opcije srpski jezik.
      Zbog ovoga je Jovan Vraniškovski zatvoren u zloglasnom zatvoru Idrizovo u Skoplju, s najgorim kriminalcima. To su osudile sve međunarodne institucije kao političko zatočenje. Pušten nedavno na rusku intervenciju. Izdao fenomenalnu duhovnu knjigu o zatvorskim danima, nadam se da ću je jednom objelodaniti na hrvatskome.

      Izbriši
    8. Apsolutno se slažem s cijelom genezom koju ste opisali, osim novijih vremena, o kojima nemam dovoljno informacija. I ja bih doživio kao veliku uvredu da mi jedan (komunistički) diktator stvara moju crkvu. Ali baš o tome ja i govorim. Zbog svoga načina organiziranja (nacionalne, a ne jedna organizacija) pravoslavlje je na takve zloporabe osjetljivo. A katoličanstvo puno manje. Čak i u prošlosti, iako je svega bilo, a danas i manje. Na stranu prijepori unutar Katoličke crkve. Ima ih i uvijek će ih biti, jer bez toga jednostavno ne ide. Ali ovo s Titom i MPC nije iznimka nego pravilo u pravoslavlju. Zar se nisu tako ponašali i bizantski carevi i Turci i sovjetski komunisti i kralj Aleksandar (koji je i stvorio SPC, zar ne) i Ante Pavelić itd.? Pravoslavlju je jednostavno normalno da mu svjetovne vlasti upravljaju crkvama i to jednostavno nije incident. Pa, eto, tako se ponaša i demokratska makedonska država (kako vi kažete, ja nisam znao).
      A u vezi Makedonije još nešto. U detalje ne ulazim, ali da ju je Tito stvorio, to je jasno. E, sad, i povijest stvaranja same Crkve i povijest stvaranja i makedonske nacije bili su kakvi su bili. Da se razumijemo, ni ja Makedonce ne smatram baš do kraja formiranom nacijom, bez uvrede za bilo koga. Ali gledajmo rezultat danas. Ako jedan relevantan dio makedonskih pravoslavaca želi vlastitu autokefalnu crkvu i ako ih (danas, pustimo sad što je bilo prije) predvode pravi biskupi (s apostolskom sukcesijom, vi znate što je to), ne vidim pravog razloga da se takva crkva ne prizna. Pada mi na pamet za usporedbu spor među kineskim katolicima. Ni Katolička crkva ne prihvaća režimsku "katoličku" organizaciju, premda i ona ima valjane biskupe. Ali postoji jedna bitna razlika u odnosu na pravoslavne situacije. Katoličku crkvu baš u bitnome definira jedna glava, dakle Papa. Ili ga priznaješ ili nisi katolik. Jednostavno. U pravoslavlju takvoga pravila nema. Pravilo je, koliko znam, da novu crkvu mora priznati matična, od koje se ona odvaja, pa onda priznaju i drugi. Ima tu ona neka iznimka s Američkom crkvom, zar ne? Ali to nije bitno. Bitna je moralna strana problema. Dobro, prihvaćam da se traži priznanje matične crkve, ali mislim da u ovome srpsko-makedonskom slučaju Srpska crkva ima zakonsko pravo blokirati Makedonsku, ali nema moralno. Iz razloga koje sam već naveo. A kako tumačite crnogorski slučaj? Cetinjska metroploija, pa Aleksandar, pa obnova u demokratskoj državi. A Ukrajina? Ako gledamo u prošlost, crkve su nastajale s nacijama. Ukrajinci nikad nisu imali državu i nisu bili baš jasno definirana nacija. Makedonci isto. Ali danas imaju države i kakve-takve nacije. zašto ne bi onda imali pravo i na crkve. I moderna Srpska crkva je nastala u 20. stoljeću, zar ne? Grčka, Bugarska, Rumunjska malo ranije. Itd. Manje-više su pratile nastajanje nacionalnih država. Pa, eto, i u novije doba su nastale neke nove države. U čemu je problem?

      Izbriši
    9. Upravo sam vam ukazao na cijeli niz slučajeva iz katoličke povijesti, gdje je svjetovna vlast upravljala Katoličkom Crkvom, u istoj ili čak većoj mjeri nego s pravoslavnom. Činjenice su činjenice.
      Ne znam jeste li primijetili, ali kroz vaše izlaganje o problemu autokefalnih Crkava se neprekidno provlače riječi "žele" i "imaju pravo". Vidite, nemaju pravo. Nema u Crkvi "prava" na koja su ljudi navikli u modernom liberalnom društvu. Da pojasnim: tako bi mogli istupiti homoseksualci u Katoličkoj Crkvi: imamo pravo na crkveni brak. Mogli biste i vi doći na kaptol i reći da imate pravo biti svećenik. Zadarska nadbiskupija se desetljećima nalazi u neregularnom stanju, bez metropolije, direktno pod Rimom. Što da zadarski nadbiskup kaže "želim" i "imam pravo", otkaže poslušnost Rimu, zaredi dva biskupa, osnuje sufraganske biskupije u Pakoštanima i Ninu, proglasi metropoliju Zadarsku, i poslije svega očekuje da to prođe bez sankcija?
      Nova autokefalna Crkva je plod konsenzusa koji uključuje sve zainteresirane strane, uključujući onu od koje se odvaja, ali i sve ostale koje čine istu Pravoslavnu Crkvu. Što bi bilo od pravoslavlja da se Makedoncima popusti? Upravo je makedonski slučaj primjer dosljednosti i čvrstoće PC, kada su državne vlasti u pitanju.
      Makedoncima je omogućena autonomna Crkva. Ta autonomna Crkva ima makedonsko ime i jezik (suprotno lažima da ih se želi srbizirati), bira vlastiti kler, čak i poglavara, ima punu nutarnju samostalnost, sve. Jedino poglavara potvrđuje srpski patrijarh, jedini poglavar spominje srpskog patrijarha u molitvi i prima krizmu od njega; ali zauzvrat je prvi do njega u Crkvi. Svoje vanjske poslove ostvaruju preko SPC, nešto uplaćuju u zajedničku kasu, a SPC im je dužna osigurati sve za samostalno funkcioniranje. Primjer: vodi se sudski spor protiv biskupa. Za to, po kanonima, treba sud od najmanje 12 biskupa. Autonomna MPC ih nema, pa joj SPC pokriva razliku. Također, autonomna MPC koristi mnogo toga iz SPC, što nema (fax, bogoslovije, itd.). I nitko ne poriče mogućnost da jednoga dana ova autonomna Crkva dobije punu autokefalnost. Budimo pošteni, nije li ovo sasvim fer, human, evanđeoski razvoj situacije? Postepen, od punog članstva, preko autonomije do autokefalije. Da se veći dio Makedonaca ne ponaša ovako bezveze, vjerojatno bi autokefaliju već i dobili.
      Nikada Crnogorci nisu imali Crkve. Nikada. Kada je 1766. sultan ukinuo SPC-pećku patrijaršiju, crnogorska plemena, koja su živjela faktički neovisno, odbila su to. Tako je srpska mitropolija crnogorska de facto ostala samostalna, ali samo kao preživjeli ostatak SPC. Mitropolit se cijelo vrijeme postojanja titulirao kao "egzarh pećkog trona". Nakon Prvog svjetskog rata oni su se posve spontano ujedinili svi skupa u obnovljenu SPC. Ovo danas sa CPC je manevar nekih političkih stranaka iz ranih 90-ih. Narod ne želi CPC. U samostalnoj Crnoj Gori, gdje nema nikakvih velikosrpskih državnih pritisaka, ne samo Srbi, već i najveći dio Crnogoraca, poštuju zakonitu SPC. Narod "CPC" odbacuje. Kako i nebi? Poglavar im je zbog kanonskih prekršaja isključen iz PC još davno. Hrpa drugih svećenika su isto tako, problematični svećenici, isključeni, kažnjeni, i to iz Srbije masa njih. Pa to je karikatura Crkve.
      Ukrajina ima svoju autonomnu UPC koja je de facto samostalna, osim što spominju ruskog patrijarha na Liturgiji. A što je sa raskolnicima? Ne samo da su se nezakonito i samovoljno odvojili, nego su se raspali i međusobno. Je li to pravoslavlje?

      Izbriši
    10. Dakle, prvo, potpuno pogrešno tumačite ono moje "imaju pravo". Sigurno to ne mislim na način promicatelja "političke korektnosti", koji svaku perverziju proglašavaju ljudskim pravom. I ja sam na te stvari osjetljiv i u tome Vas potpuno razumijem i ne zamjeram tu grešku.
      Dalje, dosta ste detaljno opisali pojedine slučajeve i ne bih sve komentirao. S nekim se stvarima mogu složiti, a s nekima ne. Možda smo malo pogrešno skrenuli odvodeći raspravu u konkretne primjere. Nekad je to dobro, ali nekad može i zamagliti bit. Posebno primjer sa Zadarskom nadbiskupijom ne stoji. Njezin je status takav kakav jest. Uostalom, ipak pripada određenoj biskupskoj konferenciji, zar ne? A kad bi nadbiskup otkazao poslušnost, onda jednostavno postaje otpadnik, to je jasno. Zašto? Najjednostavnije zbog razloga koji sam prije naveo - ili priznaješ papu ili nisi katolik. I zdravo. A baš kod pravoslavaca toga pravila nema. Ne treba vjernik ili biskup priznavati ni srpskog, ni ruskog, ni carigradskog ni itd. poglavara da bi bio pravoslavac. Može pripadati Grčkoj, Rumunjskoj, Gruzijskoj itd. crkvi. Dakle, ima izbora. A sve su te crkve nastajale kroz povijest u ovisnosti o povijesnim prilikama i neprilikama. A povijest nije završila, to je trajan proces. I kako se nekad uslijed ovih ili onih okolnosti stvorila Srpska ili Ruska crkva, i danas su okolnosti takve da nastaju neke nove. I, načelno, one na to imaju pravo. Neću komentirati pojedine slučajeve. Ili možda još jednostavnije - Katolička crkva može biti samo jedna i gotovo, a pravoslavnih ima više. E, pa sad kad ih je već više, nigdje ne piše koliko točno, zar ne? Ako ih je sad petnaest, zašto sutra ne bi bilo npr. osamnaest. Ili dvanaest, zašto ne? Prema tome, Zadarska nadbiskupija NEMA pravo na autokefalnost, ako želi ostati "u sustavu", a pojedine nacionalne skupine pravoslavaca IMAJU. Načelno, a pojedini slučajevi mogu biti svakojaki. I opet se vraćam na početak. Takav način organizacije pravoslavlja vidim kao slabost, jer dovodi do ovakvih prijepora. Takve vrste prijepora u Katoličkoj crkvi nema. Ima raznih drugih, koji su manje-više teološkog karaktera. Neki se nadilaze i rješavaju, neki dovode do otpadanja, pa i vrlo velikih, kao što je bila reformacija. Ali vrlo je precizna granica između pripadnosti i otpadništva, tako da ne ostavlja prostora za traženje autokefalnosti "unutar sustava". A pravoslavlje ostavlja tu mogućnost. I onda se otvara prostor za sporove.
      A pada mi na um još nešto, o čemu ne znam puno, pa ću pitati. Kako je s temeljnim vjerskim dogmama? U Katoličkoj crkvi ih proglašava papa. A što je s pravoslavcima? Može li npr. ruski patrijarh proglasiti neku dogmu, koju drugi neće prihvatiti, jer on nije nikome nadređen? I što onda biva? Više vjera svih pravoslavaca nije ista. Molim Vas za odgovor na ovo, jer mi se baš nameće ta misao, a ne znam kako to funkcionira. Odmah da kažem, ako to rješava nekakav opći sabor, to je stvar dogovora, a njega može biti i ne mora.

      Izbriši
  7. Dakle ovako. Što se tiče pripadnosti Pravoslavnoj Crkvi, istina je da ona, za razliku od katolika, ne ovisi o kriteriju poslušnosti vrhovnom poglavaru, kojega nema. Ali, također to ne znači da u pravoslavlju ne postoje nikakvi kriteriji pripadnosti Crkvi. Nikakvi kriteriji ne postoje kod protestanata, gdje "Crkvu" može formirati svatko. U pravoslavlju ne. Pravoslavlje sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom. Koji su kriteriji za pripadnost toj Crkvi?
    Prvo, to je zajendnička vjera, to je ujedno i odgovor na vaše zadnje pitanje. Dakle, svi pravoslavni, kao vjernici jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve moraju imati istu vjeru, isti službeni vjerski nauk, iste dogme. Pojedinac ili grupa koja od toga odstupi, otpada od Pravoslavne Crkve.
    Drugo, to je zajedništvo sakramenata. Dakle, svi pravoslavni moraju uzajamno priznavati sakramente jedni od drugih, pričešćivati se, ispovjedati itd. jedni kod drugih, bez ikakve mogućnosti takvog zajedništva s nepravoslavnima. Netko tko je izvan tog zajedništva, izvan je Crkve. Crkva je Tijelo Kristovo, živi organizam utemeljen u onostranosti. Bez euharistijskog zajedništva, nema Crkve. Ovo što opisujem su važnije stvari od vrhovnog glavara, jer utječu na spasenje, a vječno spasenje duše je u konačnici jedini cilj postojanja Crkve.
    Treće je kanonsko hijerarhijsko zajedništvo. Pravoslavlje nema papu, ali ima biskupe. Biskupi imaju puninu svetog reda, monarsi su u Crkvi, i imaju apostolsko nasljedstvo (sve kao i kod katolika). Znači današnja SPC ima na čelu biskupe koji su
    1.) nasljednici dvanaestorice apostola u neprekinutom nizu ređenja
    2.) Kao skupina okupljena u SPC ima za to povelju, dozvolu nekadašnje nadležne Crkve, carigradske patrijaršije, a a carigradska patrijaršija opet počiva na saborskim odlukama koje sežu do 4./5.st., i tako do Krista.
    Postoji neprekinuti niz nasljeđivanja i zajedništva sve do Krista. Tko dakle istupa iz zajedničke vjere, otpada od zajedničkih sakramenata i kida zajedništvo sa autentičnim apostolskim nasljednicima, jednostavno nije pravoslavan, ne pripada Crkvi, pa makar se predstavljao tako.
    Često ćete na internetu i u knjigama susretati naziv "nekanonske Crkve". Tim nazivom neki, prvenstveno katolički autori, opisuju nepriznate tvorevine poput MPC, UPC, HPC, CPC itd, navodeći ih kao neki dodatak uz regularne kanonske Crkve. Međutim, to je izmišljotina zapadnih teologa. Nema nekanonskih ili nepriznatih Crkava, ili jesi pravoslavan, ili nisi, kao i kod katolika. Ako je skup apostolskih nasljednika odredio određenog biskupa u Zagrebu, onda ti kao pravoslavni vjernik ne možeš njega ignorirati.
    Zatim, spominjete pripadnost određenim Crkvama (SPC, GPC itd.). Treba reći da pripadnost određenim Crkvama ne postoji. Ne postoji članska iskaznica ni povelja koja bi svjedočila o mom članstvu u SPC, niti postoji postupak iščlanjivanja i učlanjivanja u neku drugu Crkvu. Jednostavno, kršten si tu, živiš tu svoj vjerski život, kada se preseliš u Grčku, bez ikakvih formalnosti se uključuješ u život grčke Crkve. Sve kao i kod katolika. Ne postoji izraz "član SPC", ni u teoriji ni u praksi.

    OdgovoriIzbriši
  8. Braco,zar rezime is sustina nije u tome,slijedimo li apostolsku vjeru???

    Brat Latin uporno ide s temom ,sto je prakticno a sto ne,sto je bolje zq organizaciju,sto ima vise rezultata....
    Za pravoslavne to nema nikakvu tezinu,za pravoslavne tezinu ima samo pitanje,slijedimo li vjeru svetih apostola koju su oni primili od Gospoda Isusa Hrista???
    Papinstvo je zasigurno prakticnije od Pravoslavne Sabornosti,to vidi i slijepac....samo,gdje to kod apostola ili svetih otaca papa ima ovakvu vlast kao kod Latina????
    NEPOGRESIV
    UPRAVLJA SABORIMA I ODLUCUE O TEMAMA
    PREKIDA SABOR AKO ZELI
    UNIVERZALNI BISKUP CIJE LECRKVE ABISKUPI SU KAO KAPELANI
    NAMJESNIK KRISTOV NA ZEMLJI
    DONOSI DOGMI KAKO POZELI
    NE ODGOVARA NIJEDNOJ VLASTI NA ZEMLJI...ovo je aktualni crkveni zakonik CIC

    Gdje to u svetom pismu i svetom predanju mozemo naci,to nije apostolska vjera,to je jako prakticno bogohulno krivovjerje....mi nismo nekakva organizacija koja treba dobru organiziranost,mi smo zivi organizam Gospoda Isusa Hrista
    Ne usporedjujem Latinsku crkvu i islam,ali...

    zar islam nije jako pratican i dobro funkcionirao u povijesti,zbog svoje prakticnosti za samo sto godina prosirio se od Irana do sjeverne Spanjolske,Pravoslavnima bi zbog neprakticnosti i lose organizacije za to trebalo 700 god,a latini u to vrijeme salju misionare na bliski istok i u mesopotamiju,i na balkan,da na latinstvo obracaju kopte,jakovite,nestorijance i naravno,pravoslavne,veoma prakticno,jer,arapske i turske muslimane je neprakticno obracati...

    Neka vas prakticni papizam ostane s vama,Bog vam bio na pomoc,ostavite nas s nasom apostolskom neprakticnoscu i neorganiziraniscu!

    Imate nepogresivog papu,nemate se zasto brinuti!

    Abdul Mesih el Miskin

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima