četvrtak, 20. listopada 2016.

Pravoslavni karizmatik






Pravoslavni karizmatik - osoba s posebnim darovima Duha Svetoga. Pravoslavna Crkva je oduvijek, u kontinuitetu od apostolskih vremena obilovala takvim ljudima, preko kojih je Duh Sveti iscjeljivao, liječio, mirio i opraštao, naprosto spašavao ljude. Ovi ljudi, pravoslavni karizmatici, nikada nisu izlazili pred kamere i u medije, nisu se penjali na ambone i pozornice. Živjeli su u krajnjem siromaštvu, nepoznati svijetu, i bez potrebe da se tom svijetu predstavljaju. Pa ipak, nisu bili neaktivni. Jednostavno su cijele dane živjeli radikalno kršćanstvo, svjesni da će one ljude, za koje će njihovi darovi biti korisni, Bog sam svojom providnošću dovesti do njih. Svojom molitvom iscjeljuju najteže bolesnike, bez "govorenja u jezicima", "padanja u Duhu" i ostalih "specijalnih efekata", tiho i mirno, poput apostola. Njihova bezgranična jednostavnost, bezazlenost i poniznost suvremenom čovjeku, čak i kršćaninu, graniče s ludošću. No, to nije ludost, već živa slika Boga, koji nas, poput njih, trpi ovakve opake, iako smo davno zaslužili uništenje.

Deda Tasko – čovjek Božji sa Stare Planine
           
Zna, ponekad, ta ćudljiva božanska sila, šćućuriti se i sakriti u neke sasvim nevažne i nebitne ljude. Preskoči i mudrog i učenog, znanog i poštovanog, obiđe čitava sela i gradove, biskupske dvorove i tiho se spusti u trošni dom neke bijedne ćilimarke koja upliće suze i uzdahe u svoja šarena tkanja. Ili sleti u dućan nekog ubogog trgovca što čitavog života sniva o svom hodočašću. Il` se, pak, ušunja u neku planinsku kolibu u kojoj umorni čobanin uznosi k nebu ruke i molitve za svoje bližnje, za čitav svijet. Kažu da upravo molitve tih neznanih i poniženih, kao šapat kruže svijetom i tajanstveno održavaju mir na ovoj nesretnoj planeti.

Mene su te neobične sudbine i božanske odluke odvajkada privlačile. Podsjećaju me da je sve i počelo od jednostavnih i neukih, najprije od onog divnog drvodjelje iz Nazareta i njegovih učenika, ribara s Galilejskog jezera. U ovim neznanim herojima često nalazim sebi nevidljive prijatelje, utjehu i zaklon pred užasnim vijestima o crkvenim svađama, skandalima, džipovima i skoroj uniji s Vatikanom. U tim životnim pričama tražim sebi putokaze i odgovor na pitanje zašto Gospodin njihove duše i staništa ispunjava svakom radošću, dok mene, i pored svog truda, često mimoilazi i ostavlja praznog i neveselog...

Tako sam, tragajući za njima, saznao i za deda Taska, gorštaka sa Stare planine koji je svoj mir našao u jednoj tihoj visočkoj dolini gdje su se u davnini rastajali kolski putevi za Rsovce i Ržanu, a gdje se i dan-danas veselo susreću dva čista planinska potočića. Na ovom mjestu je do 1892. postojala mogila, omanje zemljano uzvišenje zaraslo u trnje i šipražje i sasvim zasluženo prozvano od seljana „trnica“. Po jednoj narodnoj predaji, te godine je neki rsovački starac Kolča tri noći za redom kopao po njoj, da bi se one četvrte obistinilo snoviđenje koje ga je i nagnalo na ovaj čudnovati posao. Pronašao je ikonu, kandilo i drveni križ, a potom i temelje neke drevne svetinje na kojima je kasnije podigao malenu, ukopanu bogomolju o kojoj je s puno ljubavi brinuo do svog kraja[1].

Tasko je u ovaj Kolčin samostan, kako ga je narod prozvao, stigao nakon Velikog rata. Danima su se vijugavim rsovačkim sokacima pronosile razne priče kojima su njegovi seljani pokušavali da bar malo odškrinu tajnu odlaska ovog dobrog domaćina u bogomoljce. Po jednima, Tasko je bio skrhan tugom zbog prerane smrti svoje drage Maruške koju je neizmjerno volio i kojoj je, iz zahvalnosti, svojim rukama isklesao anđela na nadgrobnom spomeniku kao svjedočanstvo o njenoj dobroj naravi, ostavivši dvojici sinova imanje nepodijeljeno, da bi ostali u zajednici i međusobno se pomagali. Drugi su pričali kako je Tasko otišao u pokajnike zato što je radio na veliki blagdan, „sprotiv Uskrs“, pomažući ženi da dovrši neko zaostalo tkanje. Treći su bili uvjereni da je njega tištio veliki grijeh iz djetinjstva kada je bio zadužen čuvati jednu prostranu livadu od nezvanih gostiju, mladih kravica koje su se, usprkos njegovim prijetnjama i upozorenjima, kao očarane stjecale na nju, opijene zovom svježe i mirisne planinske trave. Kažu da je malom Tasku jednog dana dozlogrdilo te se odlučio obračunati s prijestupnicima i potjerati ih naviše prema planini, sve do jednog vrtopa, prirodne provalije s neobičnim prilazom, kao rukom ozidanim hodnikom, od pravilno istesanih stijena. Priča se da je ljuti deran potjerao tada ove sirote kradljivce u bezdan i da se jezivi zvuk rike i trvenja niz oštre strmeni duboko urezao u njegovu mladu dušu i naveo ga da se povuče u samostansku tišinu s nepunih četrdeset godina.

Tasko se nikada nije branio od tih seoskih glasina. I kasnije, u dubokoj starosti, kada bi ga netko od prolaznika ili gostiju upitao, iz znatiželje ili iz čiste dokolice i zabave, je li mu Bog oprostio ovaj ili onaj grijeh, on je uvijek pomirljivo i potišteno svakome davao isti odgovor:

– Sve mi je oprostil, ama tova, mislim da još neje...

Samo Bog sveti zna je li on tako, pred čitavim svijetom, priznavao i ispovjedio svoje mladićke greške ili je kao jurodivi Svetac, primao na sebe tuđe pogrde i klevete kao netko ordenje Kristovo. Deda Tasko je tek ponekad, pred seoskom dječurlijom koja se okupljala da mu pomaže u poljskim radovima, a koju je on nagrađivao najljepšom poslasticom u tim starim vremenima – gustim planinskim medom, otkrivao da su na njega snažan i presudan utjecaj ostavila dva događaja iz Velikog rata. Pričao je kako je jednom, u neko usputno naselje, s grupom vojnika odlučio ući u seosku crkvu i kako se tada iznenada pred njime ispriječila neka nevidljiva sila poput vjetra, i branila, jedino njemu, kročiti preko crkvenog praga. Danima je zabrinuto tragao za razlogom ovog čudnog događaja. Prisjetio se da je mrsio u posne dane i odmah nametnuo sebi strogo gladovanje, a zatim, nakon par dana, još jednom pokušao ući u ovu crkvu. Na samom ulazu je osjetio isti vjetar, ali ovoga puta sa suprotne strane. Nešto ga je, kako je govorio „čuškalo“ da uđe u svetinju... Poigravanje neobičnog vjetra s njegovim tijelom i razumom, pokrenulo je Taska na strogi post i čitanje Svetog pisma koje je, od tada, uvijek držao na grudima, u džepu svoje vojničke košulje. Kada mu je ova dragocjena knjiga ostala potpuno suha pri jednom prelasku preko duboke rijeke koju je srpska vojska jedva živa uspjela pregaziti, u Taskovoj duši je već sasvim bila utvrđena odluka da se, ako ikada živ stigne u Rsovce, povuče u samostan.

Nitko ne zna kad je Maruška točno umrla, niti kada je deda Tasko pohodio Svetu Goru i Hilandar. Ostalo je nepoznato i tko je njega zamonašio i nadjenuo mu ime Tihon po kome ga je malo tko na Staroj planini znao i dozivao. Tasko je bio obični monah koji nije služio liturgije, niti vršio krštenja i sprovode. Sam je odlazio na pričest kod seoskog svećenika u Rsovce a onima koji su pritjecali u samostan čitao je neke obične, svima dostupne molitve. Nevoljniku bi rekao da stane kraj njega ili da se smjesti bilo gdje u konaku, dok bi on, na jednom malenom tepihu, po čitavu noć klečao pred ikonama i plakao za njegovo ozdravljenje. Deda Tasko je rijetko spavao i strogo je postio tijekom cijele godine. Samo bi na Uskrs prekršio svoje uzdržanje jednim tvrdo kuhanim jajetom, „peraškom“ obojanom u lukovoj ljusci. Njegovi sinovi i snahe, brojni unučići, brinuli su se i pokušavali ga na sve načine uvjeriti da bar malo ublaži svoje muke i podvige, da odmori, da se okrijepi jačom hranom, da ne spava na zemljanom podu, ali je on uvijek odgovarao kako mora izmučiti dušu da bi mu Bog oprostio „grejovi“ i zatim nastavljao po svome.

A onda se, brzinom svjetlosti, i do najzabačenijih staroplaninskih zaselaka pročulo da je neka božanska sila sletjela u deda Taska i da je on svojom plamenom molitvom počeo slijepima otvarati oči, sumanutima vraćati pamet, nepokretnima jačati noge i širiti korake. Bolesnike su dovodili u samostan na konju ili u zapregama, uplakane majke donosile su svoju djecu uvezanu u pokrivače. Bilo je samo pitanje vremena i dana kada će bolesnik, zdrav i ozaren, stati pred deda Taska i početi ga blagoslivljati dok bi se ovaj snebivao:

– Sveti Ilija ti je pomogal, Bog te iscelil... govorio bi tada, kao da mu je bilo neugodno što je i on, grešan i ništavan, sudjelovao u jednom tako važnom i svečanom činu.

Deda Tasko je bio neobično druželjubiv za jednog asketa, čovjeka u kome se danonoćno odigravaju velike duhovne drame. Kraj njegovog samostana nitko nije mogao proći, a da ne bude ponuđem ručkom ili da mu ovaj maleni starčić hitro ne pritrči i ne tutne u ruke neku pogaču ili kruh koji je sam umijesio. U samostanskoj porti uvijek je trčkaralo po neko unuče koga bi jedna od snaha ostavljala dedi na čuvanje, odlazeći sama pomagati svome mužu u poslovima na planini. Deda Tasko se radovao susretima i razgovorima s bogomoljcima koji su mu dolazili iz čitave Srbije. Radi njih je i podigao onaj drugi konak, niže u dolini, s velikim trijemom i lijepo izvedenim moravskim lukovima. Njemu nimalo nije smetalo i što je na dan sv. Ilije, samostan postajao veliki sajam u koji se stjecao narod iz svih visočkih sela željan razigranih narodnih kola, žive glazbe, vruće janjeće čorbe i obavezne lubenice koju su na volovskim kolima dovozili dosjetljivi trgovci iz Pirota.

Osmjeh s Taskovog lica iščezavao je jedino kada bi pričao o Bogu i Svecima. Tada je neka sveta tuga brazdala starčevo čelo i izvodila iz njegovih očiju suze koje su se obilato slijevale niz ispijeno lice. Plakao je bez prestanka i kada bi govorio o teškim vremenima koja dolaze, o budućim ljudima koji će voljeti tuđinca, a prezirati onoga kraj sebe, o svijetu u kome će zavladati mržnja, nadmenost i nepoštovanje starijeg. Pričao je i da se u tim vremenima neće razaznavati tko je muško, a tko žensko, i da će naići veliko stradanje u kome će samo molitva moći čovjeku pomoći da sve izdrži do konačnog kraja...

Kažu da je deda Tasko predvidio svoju smrt te 1954. godine, i da je tražio da ga sahrane kraj velike crkve koju je nakon Drugog svjetskog rata s čitavim selom podigao na mjestu na kome se nalazila ukopana Kolčina bogomolja. Želio je da tu, pred njegovim grobom zastane procesija kada o velikom blagdanu kruži oko crkve i da bar netko iz te povorke upali „svečicu“ za njegovu grešnu dušu... Pola stoljeća kasnije ova Taskova crkva masivnih zidova i dubokih kamenih temelja je sasvim obnovljena, a ubrzo zatim – srušena do temelja. Na nju se, kao stihija obrušila jedna nesretna monahinja koja je pod svaku cijenu željela, da tu, na njenom mjestu, izgradi crkvu po svojoj zamisli, novu, manju i lakšu za održavanje. Bila je čvrsto odlučna premjestiti i Taskov grob, ali joj to Rsovčani ipak nisu dopustili. Nakon svega, nesretnica je oboljela i skončala svoj život u teškim mukama. Njena malena crkva od siporeksa ubrzo je počela prokišnjavati i pokazivati prve tragove jeftine i brzoplete gradnje.

Kad god pomislim na ovaj srušeni hram, sjetim se jednog mladog oraha koga sam mučki posjekao čim sam kupio kuću s prostranim dvorištem gdje me je dočekao i on, mašući veselo svojim tananim, tek olistalim granama, i nimalo ne sluteći da mu dolazi dušmanin, a ne dobri domaćin koji će ga njegovati i uživati u njegovom hladu i plodovima kada odraste. Sjetim se i onih vladika i svećenika koji po srpskim hramovima uklanjaju ikonostase, mijenjaju trebnike, pretvaraju tiha i dirljiva pravoslavna bogoslužja u raskošnu igru latinskih svećenika, za tračak sujete i osobne slave razgrađuju ono što pripada Bogu i narodu, drsko i užurbano, s glupim osmjehom na licu... Izgleda da se u svima nama pritajio neki čudan prezir prema svemu onom što se usudilo živjeti i postojati prije nas i mimo nas. Opaka gordost, ponajviše u nama, kršćanima. Kao da je u nas bio zagledan deda Tasko, uplakani rsovački svetac, dok je sa Stare planine kroz suzne i zamagljene oči promatrao u daljini prokleta vremena koja dolaze.

Iz knjige: „Pisma iz Malog Jeruzalema“

Izvor: momcilovac.blogspot.rs

Nema komentara:

Objavi komentar

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima