Svjedočanstvo bivšeg budiste

Svjedočanstvo bivšeg budista, titlovano na hrvatskom jeziku, o čovjeku koji se iz budizma vratio pravoslavlju. Ima zanimljiva razmišljanja o religioznosti. Preuzeto s youtube kanala Mitropolije zagrebačko - ljubljanske.

Moj put k Bogu- svjedočanstvo bivše okultistice

Donosimo za naše hrvatske čitatelje prvu emisiju serijala, na hrvatskome jeziku, posvećenog svjedočanstvima ljudi koji su svoj duhovni put pronašli u pravoslavlju. U prvoj emisiji možemo vidjeti svjedočanstvo bivše okultistice. 

Sveopći sabor Pravoslavne Crkve

Približava nam se uskoro jedan događaj, koji će se održati 16. - 27.06. na otoku Kreti, u Grčkoj, a koji je poznat i kao „svepravoslavni sabor (Pravoslavne Crkve)“, kojega mediji već odavno nazivaju „sveopći(univerzalni, vaseljenski, ekumenski) sabor (koncil)“, i smještaju ga kao osmog u nizu u pravoslavnoj tradiciji. Tamo bi se trebali sastati predstavnici cjelokupnog pravoslavlja, i raspraviti aktualnu situaciju u Crkvi, i dati određene smjernice za čitavu Crkvu. Ovaj događaj je već dosta dugo kontroverzan, u medijima i van njih; tome pridonose i određene nesuglasice među pojedinim Crkvama, otkazivanja sudjelovanja i slično. Mi, koji se krećemo u katoličkom okruženju, uočavamo često određenu zbunjenost, pa i sablazan zbog toga, kod katolika. Katolici su, naime, naviknuti na vrhovnu vlast, i malo kristalniju disciplinu u Crkvi. U Katoličkoj Crkvi, naime, postoji neprekinuti niz sveopćih sabora (koncila), sve do posljednjeg, II. Vatikanskog 1962. – 1965. Papa, kao vrhovni poglavar, saziva ove koncile, raspušta ih, predsjeda njima, priznaje ili odbacuje njihove odluke, te ih proglašava. Ustvari, papa može donositi sve moguće odluke sa ili bez sabora, a sabor naprotiv, ne može valjano donijeti nijednu odluku bez pape. U praksi, sveopći sabor/koncil u Katoličkoj Crkvi je više papin savjetodavni organ, nego tijelo vlasti.

Iz ovog kuta, kada se gleda pravoslavna situacija, ima se dojam da je pravoslavlje u totalnom rasulu. Naime, sveopćeg sabora nema od II. Nicejskog 797. godine. Mnogi katolici vjeruju da je ovime zapravo nastalo stanje zastoja i mrtvila u Pravoslavnoj Crkvi, koje evo traje više od 1000 godina. Pravoslavlje u sebi nema života, zastalo je u 8.st. i sada, kada su se napokon uspjeli naći, nikako se ne mogu usuglasiti. Kaže mi jedan isusovac, neka. Nek se vidi da se bez pape ne može.

Međutim, prije nego li otpišemo pravoslavlje, trebamo pokušati pronaći odgovor kojega nitko ne daje u medijima, a koji je zapravo ključan u cijeloj priči: što je to zapravo sveopći (univerzalni, vaseljenski, ekumenski) sabor (koncil)? I, je li predstojeći skup na Kreti uopće zamišljen kao takav sabor?

U pravoslavlju, ne postoji definicija sveopćeg sabora, ni u Bibliji, ni u Predaji Crkve. Najjasnije se to vidi u kanonskom pravu Pravoslavne Crkve. Ne postoji nijedan kanon (crkveni zakon) izdan od apostolskog doba do danas, koji bi na bilo koji način definirao sveopći sabor. Ne postoji propis ni o tome tko ga saziva, a tko raspušta, tko predsjeda, tko proglašava odluke, kako teče rasprava, a kako izglasavanje. Potpuna kanonska praznina. Tko rukovodi saborom? Rimski papa u prvom tisućljeću nije u njemu niti sudjelovao, samo bi poslao izaslanike (delegate). Kršćanski car? Ali Carstvo je nastalo tek u IV. st., a nestalo stoljećima nakon posljednjeg sveopćeg sabora; uostalom, neozbiljno je vjerovati da crkvena institucija takvog ranga ovisi o svjetovnoj vlasti. Sveopći sabori u prvom tisućljeću kršćanstva nisu bili reprezentativni: neki su okupljali biskupe tek s nekih dijelova Rimskog Carstva. A neki su imali upola manje sudionika od „mjesnih sabora“.

Iz ovoga možemo jasno zaključiti da sveopći sabor ne postoji kao kanonska institucija vrhovne vlasti u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, u pravoslavlju pod pojmom „sveopći sabor“ ne podrazumijevamo neku redovitu instituciju, s uređenim pravilnikom i statutom, koja se periodično sastaje i vrši stvarnu vlast nad Crkvom. Takva vrhovna vlast u Pravoslavnoj Crkvi ne postoji. U Pravoslavnoj Crkvi vrhovna vlast jest biskup u svojoj biskupiji, odnosno, kada problem nadilazi granice biskupije, sabor biskupa. Taj sabor biskupa može biti na razini metropolije, autokefalne ili autonomne Crkve, ali i šire od toga. Povijest pravoslavlja jest povijest saborovanja. Svaka mjesna Crkva svake godine drži svoje sabore, a nakon II. Nicejskog sabora 797. godine, pravoslavlje je održalo na desetke velikih sabora koji su okupljali predstavnike sa svih strana Crkve, i mnogi od njih za pravoslavlje imaju značaj kakav za katolike imaju njihovi sveopći sabori, do II. Vatikanskog. Ipak, nisu nazvani sveopćima.

Što su dakle, sveopći sabori Pravoslavne Crkve? To je počasni naslov za neke sabore, koje je, kao takve, priznala cjeloupna Pravoslavna Crkva. Na osnovu čega ih je priznala za sveopće? Na osnovu toga, što su ti sabori donijeli dogme i kanone koji imaju univerzalno i temeljno značenje za cijelu Pravoslavnu Crkvu, za sva vremena. Dosad, pravoslavlje je taj naslov priznalo za 7 biskupskih skupova, držanih od IV. do VIII. st., na području današnje Turske; to ne znači da je saborovanje u Pravoslavnoj Crkvi prestalo s tim saborima, ili da je pitanje života ili smrti sazvati novi, koji bi imao status „sveopćeg“.

Ponavljamo, vlast u Pravoslavnoj Crkvi su biskupi, svaki u svojoj biskupiji, ili kolegijalno u široj Crkvi. Oni tu vlast mogu vršiti bilo okupljeni na saboru (koji može imati različiti raspon i sastav sudionika), bilo pismenom komunikacijom između svojih sjedišta; kada se okupe na sabor, može ih biti nekoliko ili mnogo, iz neke zemlje, pokrajine, više zemalja, svih Crkava skupa. Takvih skupova je bilo stotine kroz povijest, jedino je za 7 njih Crkva prepoznala univerzalni značaj. Jer, na tih prvih sedam sabora, definirani su Trojstvo Božje, Bogočovještvo Kristovo, odnos dviju naravi u Kristu, štovanje ikona, doneseni su kanoni koji dan danas čine osnovnu kanonsku zbirku svih Crkava. Nijedan sabor poslije njih nije imao takvu težinu materije pred sobom, kao ovih sedam; oni su definirali Pravoslavnu Crkvu kao takvu. Sve poslije njih je bila samo razrada njihovog nauka. Zato nose takav naslov, jer im je na osnovu njihovog univerzalnog značaja Pravoslavna Crkva podijelila priznanje nazvavši ih sveopćim saborima.

Da sumiramo, sveopći sabori ne predstavljaju uvjet postojanja Pravoslavne Crkve. Nije ih bilo do IV. st., niti nakon VIII. I prije i nakon njih, pravoslavlje je svoju crkvenost živjelo kroz živu komunikaciju među Crkvama, i kroz aktivno saborovanje. Svepravoslavno savjetovanje je održano 1948., a svepravoslavni sabori 1998. i 2005. Štoviše, i ovaj koji se sada održava, svepravoslavni sabor na Kreti 2016., ne pretendira na to da bude „sveopći sabor“, dakle, ne naziva se terminom kojim se označuju prvih 7. Tako da nema govora raspadu ili nejedinstvu Pravoslavne Crkve. Predstojeće zasjedanje na Kreti je samo posljednje u nizu svepravoslavnih okupljanja koja se događaju već stoljećima; ono nije u rangu 7 sveopćih sabora. Nema mjesta za tjeskobu ili kontroverze.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 4. DIO. ŽENIDBA I SVEĆENIŠTVO

 U četvrtom dijelu analize članka s portala Bitno, obrađujemo sakramente ženidbe i svetog reda.

U pitanju sakramenta ženidbe katolici se i pravoslavni razilaze u dvjema stvarima. Prvo: djelitelj braka, po istočno-pravoslavnom nauku je svećenik, a ne zaručnici kako se to naučava u Katoličkoj Crkvi. Takvo mišljenje zastupa novija pravoslavna teologija, dok se u prošlosti smatralo, kao i u katolika, da su djelitelji sakramenta ženidbe sami zaručnici. Drugo: velika razlika postoji između dvaju nauka u pogledu nerazrješivosti braka; rastava po istočno-pravoslavnom mišljenju može slijediti iz više razloga. Ti razlozi, nadalje, kod svih istočno-pravoslavnih Crkava nisu uvijek isti, razlikuju se prema vremenu i mjestu. Npr. u carigradskom patrijarhatu postoji 21 razlog, dok Ruska pravoslavna Crkva navodi samo 10 razloga.

Objektivno govoreći, pogotovo nakon reforme Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj Crkvi, koja se reflektira i na bogoslužni čin sklapanja braka, i na kanonsko pravo koje regulira brak, razlika između katoličkog i pravoslavnog braka ima dosta. Krenimo redom (napomena: navedene stavke su izvučene iz općeg prava Pravoslavne Crkve, dakle, pravnih izvora koji vrijede za svu Crkvu kao smjernica, i odražavaju tradiciju; pojedine mjesne Crkve su neke od tih propisa modificirale, a mogući su i pojedinačni oprosti ili ublaženja):

1.)    U pravoslavlju se teško može reći da je djelitelj braka svećenik, i to suprotstaviti katoličkom učenju da su djelitelji braka sami zaručnici. U pravoslavlju, i svećenički blagoslov braka, i ženidbena privola spadaju u bitni čin za valjanost braka, jednako su bitni, i bez bilo kojega od njih, brak ne postoji. Svećenički blagoslov jest bitan u pravoslavlju, i zato u Pravoslavnoj Crkvi (za razliku od Katoličke), ne postoji brak sklopljen: samo pred svjedocima (tajni brakovi su strogo zabranjeni) ili pred ovlaštenim laikom, ili pred đakonom; traži se isključivo biskup ili svećenik da brak blagoslovi. No, sam svećenički blagoslov nije dovoljan, ako nedostaje drugi bitni dio, a to je ženidbena privola. Ta dva čina su posve komplementarna.

2.)    Nije točno da pravoslavlje dozvoljava razvod braka. Pravoslavlje striktno uči da je brak nerazvediv, ne samo do smrti, nego i po smrti (stoga i udovci imaju izvjesna ograničenja za sklapanje drugog braka). Jedino što u pravoslavlju postoji šire shvaćanje pojma „smrt“ (smrt ne mora biti samo fizička, već i moralna ili duhovna), i susretljivost prema nedužnim ljudima, čiji je brak nepovratno skrahirao, a nisu u stanju izdržati sami. Tada, dozvolom crkvene vlasti, postoji mogućnost blagoslova druge ili treće ovozemaljske veze, uz ispunjavanje određenih kanonskih propisa. Više o tome možete vidjeti na Crkveni brak i razvod

3.)    Žena u Pravoslavnoj Crkvi ne može biti svjedok kod sklapanja braka.

4.)    Zaruke su u pravoslavlju neraskidive, stoga se obred zaruka u pravilu služi kao prvi dio čina vjenčanja.

5.)    Žena iznad 60 godina i muškarac iznad 70, ne mogu sklopiti brak, kao i oni među kojima je razlika u dobi 15 i više godina.

6.)    Zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).

7.)    Zabranjena su vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).

8.)    Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.

9.)    Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje žene.

10.) Katolička Crkva je ukinula duhovno srodstvo (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji). U pravoslavlju se ovo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva napadaju kao goru stvar od incesta!)

11.) Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.

Oko sakramenta svetoga reda nema nekih većih sporova između rimokatolika i istočno-pravoslavnih. Istina, istočno-pravoslavni teolozi katkada predbacuju Rimokatoličkoj Crkvi što je ozakonila celibat za sve svećenike ili zabranila stupanje u brak svim onim osobama koje žele postati svećenici. Također danas su neki istočno-pravoslavni teolozi skloni mišljenju, što je inače bilo strano u prošlosti njihovoj Crkvi, kao što to bijaše zapadnoj prije i sada, da sveti red može biti izbrisan i da se može izgubiti degradacijom i odreknućem. Tome valja nadodati još da Crkva na Istoku nema ustaljeno mišljenje u pitanju valjanosti ređenja obavljenoga od nepravoslavnog biskupa, uključujući tu i onoga rimokatoličkog; katkada se drži valjanim, katkada nevaljanim.

U pogledu svećeništva, treba reći da u pravoslavlju doista vrijedi kanon broj 13, trulskog koncila, koji dopušta ženidbu prije ređenja, od podđakona naviše, što znači, ako netko želi biti oženjeni svećenik, brak mora sklopiti prije nego što postane podđakon. Ovo samo po sebi i ne bi bio neki problem, da isti kanon ne osuđuje nametanje celibata, koje se provodi u rimskoj Crkvi, i prijeti strogim crkvenim kaznama svakome tko celibat nameće. Znači, kanonska razlika ipak postoji, jer Pravoslavna Crkva rimski celibat ne tretira kao disciplinsku razliku, nego kao nemoralno i kažnjivo djelo. Više o tome na Celibat . Autor istinito kazuje da pravoslavlje ne priznaje neizbrisivost sakramenta svetog reda, odnosno, uči da je đakona, svećenika i biskupa, moguće „razrediti“, „raščiniti“, potpuno mu oduzeti milost svećeništva i pretvoriti ga u laika. Ovo je teološki posve opravdano, naime, svećeništvo se ne prima zbog sebe, nego zbog Crkve, za službu Crkvi. Ono ne predstavlja privatnu pobožnost ni vlasništvo svećenika, već službu od Crkve i za Crkvu. Zato, van konteksta Crkve, svećeništvo gubi smisao, i Pravoslavna Crkva svrgnutog svećenika, đakona ili biskupa, posve lišava svećeništva: Crkva koja ti je dala vlast i milost, ona ti ga i oduzima. Katoličanstvo u ovo ne vjeruje, nego kaže da je i svećenik koji je otpušten iz klera, i dalje svećenik van službe. U praksi znači da su neki sakramenti koje bi on služio bili valjani, ali ne i dopušteni, što bi značilo da imamo misu (Euharistiju) koja bi teoretski bila valjana (prava Kristova žrtva, Tijelo i Krv), ali istovremeno nedopuštena (zabranjena i grešna). Ovakvo rezoniranje pravoslavlje odbacuje. 

Nije točno da je u prošlosti Pravoslavna Crkva vjerovala u neizbrisivost svetog reda (u zapadnoj Crkvi se to iskristaliziralo tek u 12.st.). Što se tiče valjanosti/nevaljanosti napravoslavnih ređenja, za to vrijedi ono što sam napisao u članku o sakramentima Sakramenti .

Iz izlaganja se može zapaziti da u nauku o sakramentima između dvije Crkve postoje zacijelo liturgijske i disciplinske razlike. Isticati neke bitne ili dogmatske razlike – to smatramo prestrogim i suvišnim govorom, jer sigurnih doktrinarnih razlika, kako se čini, i nema.

Nažalost, kada smo pomnije analizirali nauk o sakramentima, moramo uočiti da razlike ipak postoje, i da nisu zanemarive, i da povlače za sobom čitav niz kanonskih posljedica.