DVA ZNAČENJA POSTA

Postavlja se pitanje: ako se Euharistija ne podudara s postom, zašto se ipak njeno služenje propisuje u subotu i nedjelju Velikog posta, i to bez „prekidanja“ pošćenja? U ovome izgleda kao da crkveni kanoni proturječe jedan drugome. Dok neki od njih zabranjuju post u nedjelju, drugi zabranjuju da post bude prekidan tijekom svih četrdeset dana Velikog posta. Ova proturječnost je samo prividna, jer dva pravila, koja se na prvi pogled uzajamno isključuju, u stvari tretiraju dva sasvim različita značenja sadržana u terminu posta. Ovo je važno razumjeti, jer mi ovdje otkrivamo pravoslavnu „filozofiju posta“, neophodnu za naš cjelokupni duhovni napor.

                Postoje dva puta i načina posta i oni imaju korijen u Svetome Pismu i u Svetoj Predaji. Oni odgovaraju dvojakim stanjima i potrebama čovjeka. Prvi može biti označen kao totalni post. On se sastoji u potpunom uzdržavanju od jela i pića. Drugi bi se mogao označiti kao asketski post, jer se, uglavnom, sastoji od uzdržavanja samo od određene hrane i od bitnog smanjenja dijetalnog režima. Totalni post, po svojoj prirodi, je po trajanju kratak i ograničen na jedan dan ili čak samo na dio dana. Još od samog nastanka kršćanstva, on je bio shvaćen kao stanje pripreme i očekivanja – stanje duhovne koncentracije na ono što treba doći. Ovdje fizička glad odgovara duhovnom očekivanju ispunjenja, „otvaranju“, i pripremi cijelog ljudskog bića za radost koja se približava. Stoga u liturgijskoj tradiciji Crkve nailazimo na totalni post kao na posljednju i konačnu pripremu za Veliki post, za odlučujući duhovni događaj. Nalazimo ga, na primjer, uoči Božića i Bogojavljenja, a iznad svega, u euharistijskom postu, suštinskom vidu naše pripreme za mesijansku gozbu za stolom Kristovim u Njegovom Carstvu. Euharistiji uvijek prethodi ovaj potpuni post, koji može varirati u trajanju, ali koji za Crkvu predstavlja neophodni uvjet za primanje svete Pričesti. Mnogi pogrešno razumiju ovo pravilo i u njemu ne vide ništa drugo nego nekakav arhaični propis, i pitaju se zašto prazni želudac treba biti preduvjet za primanje sv. Sakramenta. Svedeno na fizičko i grubo „fiziološko“ poimanje, i shvaćeno samo disciplinski, ovo pravilo, razumije se, gubi svoje značenje. Rimski katolicizam je već odavno duhovni smisao posta zamijenio juridičkim i disciplinarnim smislom (npr, pravo na „oslobođenje“ od posta, kao da je post potreban Bogu, a ne čovjeku!). Stoga nije čudnovato da je u sadašnje vrijeme u rimokatolicizmu u potpunosti ukinut „euharistijski“ post. Ipak, po svom pravom značenju, potpuni ili totalni post predstavlja glavni izraz onoga ritma priprave i punine kojima Crkva živi pošto je ona i „očekivanje“ Krista u „ovom svijetu“ i ulazak ovog svijeta u „svijet koji dolazi“. Ovdje možemo dodati da se u ranoj Crkvi ovaj potpuni post nazivao izrazom pozajmljenim iz vojnog rječnika – statio, što je označavalo garnizon u stanju uzbune i pripreme. Crkva je „na straži“. Ona očekuje Zaručnika u potpunoj spremnosti i s radošću. Na taj način potpuni post ne predstavlja samo post članova Crkve. On predstavlja samu Crkvu, u očekivanju Krista koji joj dolazi u Euharistiji, koji će doći u slavi kada se ispuni vrijeme.

                Sasvim je drugačije značenje drugog vida posta, koji mi nazivamo asketskim. U ovom slučaju je cilj posta da čovjeka oslobodi nezakonite tiranije tijela, podčinjavanja duha tijelu i njegovim prohtjevima, što je tragični rezultat grijeha, i čovjekovog istočnog grijeha. Laganim i strpljivim naporom čovjek otkriva da „ne živi samo o kruhu“ – da u sebi uspostavlja primat duha. Po neophodnosti i po svojoj prirodi, to je dug i mukotrpan trud. Faktor vrijeme je bitan, jer je potreban dug period vremena da se iskorijeni i izliječi opća i univerzalna bolest, koju su ljudi počeli promatrati kao svoje „normalno“ stanje. Vještina asketskog posta je profinjena i usavršena u okvirima monaške tradicije, a zatim je prihvaćena od strane cjelokupne Crkve. To je primjena Kristovih riječi na čovjeka, da demonske sile koje čovjeka porobljavaju, mogu biti pobijeđene jedino „molitvom i postom“. Ona je zasnovana na primjeru samoga Krista, koji je postio 40 dana, pa se onda suočio sa Sotonom, i ovim susretom opovrgnuo čovjekovu podčinjenost „samo kruhu“ i objavio njegovo oslobođenje. Crkva je izdvojila četiri vremenska perioda za asketski post: pred Uskrs i Božić, post sv. apostolima Petru i Pavlu, i pred Uznesenjem Majke Božje. Četiri puta u godini ona nas poziva da se svetom terapijom posta očistimo i oslobodimo od prevlasti tijela. Terapija ovisi o primjeni nekih osnovnih pravila, među kojima je najvažnije „neprekidanje“ posta, njegovo neprekidno trajanje u vremenu.

                Ova razlika između dvije metode posta pomaže nam razumijeti prividne kontradikcije u kanonima, koji reguliraju post. Kanon koji zabranjuje post nedjeljom smatra da je na taj dan „prekid posta“ prije svega uvjetovan samom Euharistijom, koja ispunjuje očekivanja i koja, budući da je svrha svakog posta, istovremeno predstavlja i njegov kraj. To znači da nedjelja, dan Gospodnji, nadilazi post isto kao što i nadmašuje vrijeme. Drugim riječima, to znači da nedjelja, dan Carstva Božjega, ne pripada onom vremenu koje je označeno u postu kao putovanje prema Carstvu Božjemu. I tako nedjelja ostaje ne kao dan posta već kao dan duhovne radosti.

                Međutim, dok Euharistija prekida totalni post, ona ne prekida asketski, koji od nas, kao što smo već objasnili, sam po sebi zahtjeva kontinuitet napora. To znači da propisi o hrani, po kojima se upravlja asketski post, ostaju na snazi i za vrijeme nedjelja u Velikom postu. Da bismo bili konkretni, meso i masnoća su zabranjeni, ali samo zbog „psihosomatskog“ karaktera asketskog posta, jer Crkva zna da tijelo, ako treba biti „svladano“, mora biti podvrgnuto dugoj i strpljivoj disciplini uzdržavanja. U Rusiji npr, monasi nisu nikada jeli meso. Ali ovo nije značilo da su postili na Uskrs ili neki drugi veliki blagdan. Može se reći da određeni stupanja asketskog posta pripada kršćanskom životu kao takvome, i kršćani ga trebaju održavati. Ali shvaćanje, nažalost tako rasprostranjeno, da se na Uskrs treba prejesti i prepiti, tužna je i ružna karikatura istinskog duha Pashe! Tragično je, zaista, da se u nekim crkvama narod odvraća da na Uskrs prima svetu Pričest, a divne riječi sv. Ivana Zlatoustog – „trpeza je puna. Svi se naslađujte divno! Tele je ugojeno, neka nitko ne ode gladan“ – vjerojatno su shvaćene kao da se isključivo odnose na bogati sadržaj uskršnjeg stola. Blagdan je duhovna realnost i da bi se proslavio kako treba potrebno je isto toliko trijeznosti i duhovne koncentracije kao u postu.

                Prema tome, jasno se treba razumjeti da nema proturječnosti u činjenici da Crkva nastoji da se uzdržavamo od određene hrane nedjeljom za vrijeme posta i osude posta na dan Euharistije. Jasno je isto tako da možemo ostvariti pravi duhovni cilj posta ako se pridržavamo i jednog i drugog pravila – ako održavamo euharistijski ritual pripreme i ispunjenja i ustrajemo u naporu „spasonosnih četrdeset dana“. Sve ovo nas vodi Liturgiji pretposvećenih darova, koja zauzima posebno mjesto u bogoslužjima za vrijeme posta.