Glavna novost posljednjih dana ljeta i početka jeseni 1997. godine su bile dvije smrti - princeze Diane i redovnice Tereze iz Kalkute. Ta dva događaja su doslovno potresla cijeli svijet. Dvije pokojne žene su bile najveće heroine, idoli našeg doba, uzori za nasljedovanje. Otuda ova doista sveopća tuga ( i sveopća histerija ) zbog gubitka istih.Svako vrijeme ima svoje junake. Sama činjenica da se za tu ulogu biraju ovi ili oni ljudi veoma govori o duhu vremena. Koga želi nasljedovati suvremeni svijet? Kršćanski moral je sada skoro postao pogrda. Suvremenom čovjeku je sinonim za taj moral - licemerje, dosada i prisila. Nedavno su nam u krupnom planu pokazali kako na sahrani jednog od proslavljenih junaka našeg doba, svjetski poznatog modnog kreatora Giannija Versacea, izopačenika i razvratnika koga je ubio njegov ljubavnik, princeza Diana grli i dirljivo tješi drugog izopačenika, svjetski poznatog pop - pjevača Eltona Johna Upravo je on, nakon nekoliko mjeseci, bio udostojen da pod svodovima drevne Westminsterske opatije otpjeva pjesmu na sahrani same Diane. A još početkom ovog stoljeća u Engleskoj, čovjeka podložnog grijehu kojeg prakticira Dianin prijatelj ne bi, ako se ne pokaje, pustili ni na prag seoskog hrama, da se i ne govori o jednoj od glavnih svetinja u zemlji.Početkom ovog stoljeća drugi su bili junaci i uzori za nasljedovanje. Velika ruska kneginja Elizabeta Fjodorovna koja je iskreno, iz dubine duše, čitavog života činila dobro, bila je primjer tada još uvijek popularnog kršćanskog morala i vrline. Kako je ona na prvi pogled bliska suvremenim heroinama, a kako je daleko od njih! Kao i Diana, i sveta Elizabeta je bila poznata ljepotica. Kao i princeza od Walesa, i ona je stradala od hladnoće carskog dvora, nije doživjela sreću u obiteljskom životu, rano je ostala bez muža i tragično prijevremeno poginula ( ubili su je boljševici 1918.god ). Kao i majka Tereza, osnovala je monaško sestrinstvo čiji je glavni zadatak bio pomoći sirotima i ubogima.Ali to je samo izvanjska sličnost. Iza nje su duboke, načelne razlike.
Politički korektan humanitarni aparthejd
Princeza Diana, koju sada nazivaju najboljom i najsvijetlijom suvremenom ženom, bila je pripadnik kraljevske kuće još uvijek ( makar formalno ) kršćanske zemlje. Koliko je ona u sebi utjelovila kršćanske vrline? Nevjerna žena, nesretna žena, koja je očajno nastojala dobiti svoj dio zemaljskih slasti i, jureći za njima, bacala se iz avanture u avanturu i na kraju svega ružno, tragično poginula, poslije dobrog ručka, u zagrljaju još jednog plejboja, koji je skupa s njom sjeo u auto za čijim volanom se nalazio pijani vozač. To je žena koja je plela intrige protiv kraljevske kuće koja ju je hladno primila i koja je zbog tog cilja koristila svu moć tiska. To je žena kojoj je više od bilo koga drugog uspjelo kompromitirati vladarsku kuću i samu ideju monarhije u Velikoj Britaniji. To je žena čije su ljubavne avanture žudno pratili u čitavom svijetu, i koja ih je svjesno činila dostupnim javnosti preko tiska koji joj je bila naklonjen. To je žena koja je čitavog života pozirala i igrala ulogu " za mase " jer joj je to bilo neophodno da bi se nalazila u prvom planu. Igra je trajala do posljednjeg časa, do časa pogibije.Humanitarizam je bio sastavni dio te uloge. Kako je to lijepo: visoka, lijepo građena dugonoga plavuša, zapanjujuće lijepa princeza doletjela je u daleku Afriku i drži na rukama crnog dječaka ( obratite pažnju na njenu besprijekornu frizuru ). Ona se nije uplašila izaći iz svog Hiltona s deset zvjezdica i prošetati, ne po tepihu, nego po našoj grešnoj zemlji! Nije joj se gadilo udahnuti seoski, umjesto air-condition zrak! Kakav podvig čovjekoljublja! Pogledajte kako ona odvažno ide u kliniku za žrtve SIDE! Princeza se spušta sa svojih nebeskih visina u ponor ljudskog stradanja i - o čuda! Ona se usuđuje rukovati s bolesnikom ( dobro je poznato da se SIDA ne prenosi svakodnevnim kontaktima )!Pa ipak, pozirajući onoliko koliko je potrebno pred TV i fotokamerama s ljudskom bijedom i jadom u pozadini, princeza se vraćala u svoj londonski dvor, u svoj pariški dom, na svoju mediteransku jahtu, i sve se vraćalo u kolotečinu: mali Crnci su i dalje stradali od gladi, a bolesnici su i dalje umirali od svojih bolesti. Jedino čudo koje se zaista događalo je bila rastuća popularnost one koja je čitavom svijetu trubila o svom čovjekoljublju ( " što da radim - volim ljude, pa to ti je! " ), tj, princeze Diane. I narod je, unatoč stvarnosti, unatoč činjenicama, povjerovao u taj mit. " Narodna princeza " Diana postala je njegov idol i kumir. Na neki način se ovo svjetsko " obožavanje " spojilo sa svjetskim interesom za njezine ljubavne avanture. Ali njena smrt ( u izvještajima novinara se sve češće sugerira da je riječ o " otkupiteljskoj žrtvi " ) je pokrila sve.Kada se govori o Diani kao velikoj humanitarki, sjećam se jedne epizode. Ne tako davno, početkom ljeta 1997. ona je došla u Bosnu, u okviru humanitarne akcije pomoći djeci postradaloj u ratu. Kako je priopćila NTV, planirajući putovanje, Diana je izjavila da njena noga neće kročiti u srpski dio Bosne: ona će otići u muslimansko - hrvatsku federaciju i jedino tamo će pomagati djeci. Pa što - može se pretpostaviti da je naivna engleska princeza podlegla medijskoj manipulaciji kad su Srbi i Srbija u pitanju. Ali, kakve to veze ima s djecom? Čak i da su srpske vlasti i armija jedini odgovorni za građanski rat, zar su djeca Republike Srpske od rata manje postradala? Što su tako princezi zgriješila srpska djeca da se pokazalo kako su ona nedostojna njene humanitarne pažnje?Svako doba ima svoje junake i svoje " svece. " Princeza Diana je bila podignuta na vrh pijedestala našeg vremena. Stremila je da bude uvijek na vrhu, svima pred očima, što ju je na kraju i ubilo. Jako mi je žao nesretne mlade žene koja je tragično poginula. No ne mogu ne navesti riječi mudre Ruskinje iz Adigena koje je izgovorila odgovarajući na pitanje dopisnika poznate TV kuće: " Žao mi je, naravno. Ali da je sjedila kod kuće s mužem, da nikud nije lunjala i skitarala, i sad bi bila živa. "
Kršćanstvo koje prešućuje Krista
Princezina smrt je dosta zasjenila smrt druge svjetski poznate žene koja je sutradan umrla na sasvim drugom kraju svijeta. Za razliku od prve, to je bila prirodna i, tako reći, očekivana smrt. Pokojnica je bila u dubokoj starosti, tiho se ugasivši poslije dugog i vrlo plodnog života. Bila je kršćanska redovnica, osnivač proslavljenog reda koji se posvetio službi bližnjemu. To je bila prava humanitarnost - majka Tereza i njene časne sestre nisu pred TV - kamerama i pred svima činile to što su činile, nego su zaista pomagale ugnjetenima, služeći im čitavim svojim životom i ne razlikujući ih po religiji i nacionalnosti. I svijet je ocijenio tu djelatnost: majka Tereza je postala dobitnik Nobelove nagrade za mir, a susret s njom, jednostavnom albanskom seljankom čekali su najugledniji ljudi naše planete; da je prime i da se fotografiraju s njom nastojali su najpoznatiji politički, religiozni i kulturni djelatnici.Zaista, njena samopožrtvovna djelatnost je u najvećoj mogućoj mjeri bila plemenita i dostojna najiskrenijeg ushićenja. Pa ipak, može li se ona nazvati specifično kršćanskom? Humanom? Da! Čovjekoljubivom? Da! Samopožrtvovnom? Da! Ali isto tako čine i nereligiozne humanitarne organizacije " Liječnici bez granica ", Crveni Križ, mladi dobrovoljci iz " Korpusa mira ... "Ne nastojim umanjiti podvig majke Tereze ili ocrniti nju samu. Kao devetnaestogodišnja djevojčica ona je stigla iz rodne Makedonije u ubogu Indiju i počela činiti ono što je znala i umjela i što joj je srce zapovijedalo. Ona se naizgled rukovodila dobrim načelom: prvo treba nahraniti ljude, a zatim im govoriti o Kristu. Ipak, zamislimo da su apostoli, došavši u Lidu ili Filipe, počeli tamo organizirati za siromašne pogane javne kuhinje i bolnice, da bi tek poslije toga počeli propovijedati. Tada bi se, sigurno, i njihovi sljedbenici bavili samo humanitarnim akcijama, zato što se broj gladnih u svijetu nije smanjio, i ljude je potrebno hraniti, kao i nekad. Što znači da im je, kao i nekad, prerano govoriti o Kristu. Svijet, na radost kneza ovoga svijeta, tako nikad ne bi čuo Radosnu vijest, a kršćanstvo bi se pretvorilo u filantropski humanitarni pokret, čiji bi članovi prakticirali neke ezoterične obrede.Ali svi mi znamo da su apostoli na drugi način shvatili posljednju zapovijed koju im je dao Spasitelj: Idite i učinite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha ... ( Mt 28, 16 ).Međutim, upravo takvu, humanitarnu verziju kršćanstva svijet je spreman primiti s radošću: to je kršćanstvo koje prešućuje Krista, kršćanstvo svedeno na svoje socijalne doktrine, koje ne prelazi granice istih.Svijet je spreman ići i dalje. Sada, u stoljeću sveopće tolerancije, totalnog uzajamnog poimanja, uvažavanja prema svim vrijednostima u isti mah, on je spreman primiti i kršćanstvo s maglovitim granicama. Ilustracija takvog kršćanstva je, avaj, zajednica majke Tereze. Rimokatolička Crkva se odavno rukovodi principom da je, radi uspješne misije, neophodno maskirati se lokalnim obilježjima, pa tek onda, ispod žita, obraćati ljude u svoju vjeru.Toj " maskaradi " nisu umakle ni sestre majke Tereze. Ali, Daleki Istok je stvar suptilna, i sa dalekoistočnim religijama se obično zbiva obrnuta pojava. Što se kršćanstvo njima više maskira, to se više raslabljuje idejama i koncepcijama koje su s njim nespojive. One nisu obukle samo sarije, niti su samo zapalile hinduske mirišljave štapiće, stilizirajući svoje bogoslužje prema lokalnom običaju, nego su usvojile i mnoge hinduističke tehnike vježbanja i meditacije.I zaista, nije slučajno što je majka Tereza bila jedan od lidera pokreta koji je zahtijevao od Rimske Crkve da Djevu Mariju proglasi suotkupiteljicom i suspasiteljicom ( skupa sa Njenim Sinom ) čitavog čovječanstva.I očito, također nije slučajno što je majka Tereza podržavala lidera jedne od najdestruktivnijih sekti našeg vremena: Sri Chinmoy Doduše taj ljepuškasti hindus tako umilno i tečno govori o miru, ljubavi i harmoniji. I uvijek je spreman žrtvovati lijepu svoticu na humanitarne aktivnosti. I koga zanima to što pare koje Sri Chinmoy daje dolaze od učenika koje je on " obradio ", pretvorivši ih u robove? Koga zanima to što oni propovijedaju po ulicama kršćanskih gradova i odvode ljude od Krista i spasenja? Koga zanima to što se za tom sektom vuče dug rep ljudskih suza, razorenih obitelji, uništenih života? I koga zanima to što će Sri Chinmoy, uz pomoć uspješno objavljene vlastite fotografije s majkom Terezom, kanoniziran još za života, moći zavrbovati još tisuće novih žrtava?Ne budimo uskogrudni fanatici! Kako je moguće odreći se susreta s takvim čovjekom, ako on služi uspjehu humanitarizma? Humanitarnost postaje najviša, samodovoljna vrijednost i od svojih slugu traži sve nove i nove žrtve. I zato je neophodno iz naših života odstranjivati sve što nas sprečava da služimo bogu humanitarizma. Jer on je bog ljubomoran i ne trpi služenje drugim bogovima...
Humanitarna opasnost za dušu
Bog humanitarizma zavladao je našim dušama i umovima. Bavljenje humanitarizmom sve pravda i daje indulgenciju svemu. O svojim humanitarnim djelatnostima trube na sav glas najzločinačkije sekte. Humanitarnu pomoć je dijelila sekta AUM Šinrikjo, između sesija pravljenja otrovnog plina sarina, nekoliko puta dajući priloge za dječje vrtiće. Humanitarac je i Moon: na taj način on kupuje respektabilnost svom pokretu, koji svaki dan u prosjačenje na ulice šalje tisuće gladnih i smrtno umornih mladića i djevojaka: od onoga što zarade, a to su milijuni dolara dnevno, on je spreman izdvojiti koju stotinu tisuća za humanitarnu pomoć, na primjer, " Moskovskim Novostima ", koje će mu poslije zauvijek biti zahvalne. Sekta " Familija ", koja razvraća maloljetnu djecu, poznata je po svojim humanitarnim koncertima za djecu. Humanitarizmom se bavi i sekta najžednija novca - scijentologija, istina, sredstva za to ona uzima od svojih sljedbenika, ne znam ni jedan slučaj kada su za to uzimane pare iz kase sekte." Društvo za širenje svjesnosti Krišne " je svoju humanitarnu djelatnost maksimalno proširilo. Oni nigdje ne dijele svoju " Hranu za život ", a da prije toga ne ugovore da ih tamo čekaju TV kamere i novinari koji su spremni pisati o tome kako su simpatični vegetarijanci s repićima na obrijanim glavma nahranili gladne i beskućnike. I nikoga ne zanima što se na Zapadu " Hrana za život " financirala često iz najkriminalnijih djelatnosti: preko krišnaističke trgovine drogom, ucjena i pljačkanja.Prije dva dana na televiziji su bila dva priopćenja. U jednom od njih se govorilo o tome da su za jubilej Moskve krišnaisti pripremili tortu od 850 kg, kojom su besplatno hranili sve koji to žele. A druga reportaža je bila o dječaku Saši, koga je majka - krišnaistkinja nasilno odvela u Indiju, koga su krišnaisti zlostavljali i koji je čudom uspio pobjeći i doći baki u Moskvu.Jesu li znali Moskovljani koji su s apetitom jeli polutekuću ljepljivu masu koju su im lopatama dijelili krišnaisti, da su njihovi preci prije odabrali da umru nego da sebe oskvrnu jedenjem idolske hrane? Da je ta torta bila plaćena njihovim vlastitim novcem poreznih obveznika, ili besplatnim ropskim radom njihove djece? Govorili su im da je to čudo: torta je bila spremljena bez ijednog jajeta. Jaja tamo stvarno nije ni bilo - tortu su umesili od suza dječaka Saše i tisuća njegovih vršnjaka nad kojima su se zvjerski iživljavali u gurukulijima po cijelom svijetu.Ali to se nas ne tiče - mi se s ispruženim rukama guramo da bismo dobili komad " hrane za smrt ", da bismo svoju besmrtnu dušu prodali za besplatni, ljepljivi i sablažnjivo slatki dar. I ne želimo čuti kako nam se, s lijeve strane, zlurado smije bog humanitarne pomoći.
dr. Aleksandar Dvorkin
izvor: svetosavlje.org
Nema komentara:
Objavi komentar
Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima